Jezik Quotes

“Eksperiment iz alhemije jezika. Pomešati sirće sa amil-alkoholom, dodati malo sumporne kiseline. Dobijena smesa ima ukus identičan ukusu banane. To jeste ukus banane, ali nije banana. Jeziku se ne može verovati. A ipak mu verujemo.”
― Vladimir Tasić

“Očuvano u jeziku i s jezikom, predstavlja to isti kontinuitet trajanja, istu predaju kao i jezik sam. Nema tu izravne veze s genetikom, s podrijetlom, kako se sada počelo egzaktno istraživati. Sve je to jezična baština. Svakoga tko se udubi u to mora iznenaditi koliko je praslavenskoga mitskog govora prisutno u našoj jezičnoj porabi kako smo ju naslijedili od svojih starih. Ona se, naravno, stalno mijenja i upravo u toj mijeni traje.Tako nam čuva i izraze i obrate koji se izvorno odnose na mitski ustroj svijeta. To je odavno zaboravljeno. Nova svetost potpuno je potisnula staru. Ali ono što je očuvano s jezikom omogućuje nam da tu staru svetost ipak, nepotpuno doduše i manjkavo, ali pouzdano, oprezno pipajući upoznajemo. Tako opet postaje naša. Svi koji smo rasli u tom jeziku i srodili se s njime, kada ju upravo preko toga jezika upoznamo, prepoznajemo ju kao svoju, naslojenu u dubinskim našim i zatrpanim slojevima. Doživljujemo to kao neko oživljeno sjećanje. Tako ove tri knjige mogu progovoriti čitatelju.
Probuđeno sjećanje postat će pamćenje i trajno obogatiti onoga koji ga stekne.”
― Radoslav Katičić, Gazdarica na vratima

“Čudno li je kako jezici opisuju, srca poznaju, a djela se od toga razlikuju!”
― الحسن البصري, Čujem šum, prijatelja ne vidim

“Srce je bogata riznica a ključ te riznice je jezik, pa neka svako čuva ključ svoje riznice.”
― Safet Kuduzović

“Standardizacija jezika od strane države i njenih institucija nasilan je proces koji služi programu izgradnje države i nacije (nation-building), i koji se onda nameće cijelom narodu.”
― Rada Iveković, POLITIKE PREVOĐENJA / Exercices de partage

“Na kraju krajeva, nijedan jezik nije naš, ne samo zato što su neki jezici kolonijalni i represivni, već i zato što nam i jezik koji smatramo svojim (ili, još gore, svojim pravom), pa zato „dobrim“, izmiče, što ni u jednom, čak ni „materinjem“, ne možemo reći sve. Zašto? Zato što je i jezik dio tog „svega“. Naš prvi jezik je materinji samo za druge jezike koje možemo naučiti zahvaljujući njemu, zato što ih materinski gostoljubivo u sebe prima i prenosi, dijeli s drugima i prevodi. Pred nama se pak taj „prvi jezik“ povlači kao fantazam. On je pogrešno nazvan materinjim – i često je državni ili nacionalan, a još češće očinski i doživljen kao unitaran, unificirajući i nametan. U svakom je slučaju – nedovoljan, kao i svaki jezik. Tako da u jeziku, makar i „svom“, ostajemo strankinje i stranci, i to je dobro, to je ono što mu daje izražajnu i pokatkad literarnu snagu mada bez garancije. Što mu daje snagu otpora. Staviti se u položaj stranjskosti (étrangeté), začudnosti čak i u prvom jeziku, jedina je pouzdana metoda jezičke i političke autonomije, slobode i nezavisnosti. Ta nam stranjskost ili pomaknutost omogućava da izbjegnemo sakaćenja nametanog, izluđenog i unakaženog jezika. Materinji je jezik rizičan i često destruktivan fantazam. Ali ne jezik kao takav, već iluzija materinje „zaštitne“ čahure koja nas radikalno odvaja od izvanjskosti i drugosti. Još više nego „materinji“, to čini nacionalan jezik koji upućuje na jezičnu „čistotu“ i pretpostavlja prirodno posjedovanje jezika.”
― Rada Iveković, POLITIKE PREVOĐENJA / Exercices de partage