Licorice Mint

“Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjsnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto ili nametne uslove. Kuda i kako da ide? Nemoj da se smiješ, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo smireni, utješljivo prevareni.”
― Meša Selimović, Death and the Dervish

“Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda. Otete su nam, prešle su u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji nas se tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer niko nikoga više ne čuje i ne razumije...”
― Meša Selimović, Ostrvo

“I need the pain of loneliness to make my imagination work.”
― Orhan Pamuk

“Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.”
― Meša Selimović, The Fortress