Matea

“Hoćeš li se prezirno nasmiješiti ovom bijelom papiru što je samilosno primio šapat jednog srca koje si ti zapalila sunčanim žarom? Nemoj se smiješiti, jer blijedi će papir proplakati nevidljivim suzama, a krv kojom su pisane riječi, otkinute iz ranjave duše - problijedit će. Ti ne znaš tko sam i gdje sam. Od tebe me dijeli i nebo i zemlja. Sunce je daleko od tebe, ali ono te grli svojom zlatnom toplinom. Zvijezde su daleko od tebe, ali one ti šapću drhtavim svojim titranjem u tihoj ljubavnoj noći. Ja sam još dalje od tebe, a ipak - budim te ujutro glasnim kucajima srca svoga, uspavljujem te uvečer šapatom pjesme zakopane ljubavi svoje. Kad sjedim osamljen u noćnoj tami i slušam šušanj lišća, tad mislim da je to šušanj tvoje haljine. Kad slušam pjev ptica šumskih, mislim da slušam tvoj čarobni glas. Kad gleda kako se budi sunčani dan, osjećam da si to ti! Krv iz moje desnice donijet će ti pjesmu što je moje grudi pjevaju tebi. Ne, na svijetu nema ništa dragocjenjijeg od bijelog papira i rujne krv iz mojih žila. Da mogu naći papir velik kao cijela zemlja, i da na njega potrošim svu krv svoga tijela, još mi srce ne bi moglo iskazati svu ljubav što je osjećam za te. Znam da si vjerna, znam da si nedostižna, ali sam sretan jer mi je sva grud ispunjena tobom...”
― Marija Jurić Zagorka, Grička vještica I - VII