Dalibor Krstic

“People who want a cure, provided they can have it without pain, are like those who favour progress, provided they can have it without change.”
― Anthony de Mello, Awareness

“Though much is taken, much abides; and though
We are not now that strength which in old days
Moved earth and heaven, that which we are, we are;
One equal temper of heroic hearts,
Made weak by time and fate, but strong in will
To strive, to seek, to find, and not to yield.”
― Alfred Lord Tennyson, Idylls of the King and a Selection of Poems

“Don't ask the world to change....you change first.”
― Anthony de Mello, Awareness: The Perils and Opportunities of Reality

“Zeleno, volim te, zeleno.
Zelen vetar, zelene grane.
Brod na moru
i konj u planini.
Opasana senkom
ona sanja na verandi,
zelene puti, kose zelene,
sa očima od hladnog srebra.
Zeleno, volim te, zeleno!
Pod lunom Cigankom
stvari pilje u nju
a ona ih ne vidi.

Zeleno, volim te, zeleno!
Velike zvezde od inja
dolaze sa ribom senke
što otvara put zori.
Smokva trlja vetar
korom svojih grana,
a breg, mačak lupež,
ježi svoje ljute agave.
Ali ko će doći? I odakle?
Ona čeka na balkonu,
zelene puti, kose zelene,
sanjajuci gorko more.

-Kume, daću ti
konja za kuću,
sedlo za njeno ogledalo,
nož za njen ogrtač.
Kume, dolazim krvareći
iz Kabrinih klanaca.
-Kad bih mogao, mladiću,
lako bi se nagodili.
Ali ja više nisam ja
niti je moj dom više moj.

Kume, hoću da umrem
pristojno u svojoj postelji
od čelika i, ako je moguce,

sa holandskim čaršavima...
Zar ne vidiš moju ranu
od grudi do grla?

-Trista crnih ruža
pokrivaju tvoj beli grudnjak.
Krv ti vri i miriše
oko pojasa.
Ali ja više nisam ja
niti je moj dom više moj.

-Pusti me bar
na visoke verande,
pusti me da se popnem! Pusti me
na zelene verande.
Verandice mesečeve,
gde kaplje voda.

Već se penju dva kuma
na visoke verande.
Ostavljajući trag krvi.
Ostavljajući trag suza.
Drhtali su krovovi,
fenjerčići od lima.
Hiljadu staklenih defova
ranjavalo je zoru.

Zeleno, volim te, zeleno!
Zelen vetar, zelene grane.
Dva kuma su se popela.
Širok vetar ostavljao je
u ustima čudan ukus
žuči, mentola i bosiljka.

-Kume, gde je, reci mi,
gde je tvoje gorko devojče?
-Koliko puta te je čekala
sveža lica, crne kose,
na toj zelenoj verandi.
Nad ogledalom bunara
Ciganka se njiha.
Zelene puti, kose zelene,

sa očima od hladnog srebra.
Mesečev stalaktit od leda
drži je nad vodom.
Noć je postala intimna
kao mali trg.

Pijani su žandari
lupali na vrata.
Zeleno, volim te, zeleno!
Zelene vetar, zelene grane.
Brod na moru
i konj u planini.

- ROMANSA MESECARKA”
― Frederico Garcia Lorca