Sgt.oddball

“I say the same thing about the death of James Wait. "Oh, well -- he wasn't going to write the Beethoven's Ninth Symphony anyway.”
― Kurt Vonnegut, Galápagos

“To what end the ‘world’ exists, to what end ‘man­kind’ exists, ought not to concern us at all for the moment except as objects of humour: for the presumptuousness of the little human worm is the funniest thing at present on the world’s stage; on the other hand, do ask yourself why you, the individual, exist, and if you can get no other answer try for once to justify the meaning of your existence as it were a posteriori by setting before yourself an aim, a goal, a ‘to this end’, an exalted and noble ‘to this end’ . Perish in pursuit of this and only this - I know of no better aim of life than that of perishing, animae magnae prodigus, in pursuit of the great and the impossible. If, on the other hand, the doctrines of sovereign becoming, of the fluidity of all concepts, types and species, of the lack of any cardinal distinction between man and animal - doctrines which I consider true but deadly - are thrust upon the people for another generation with the rage for instruction that has by now become normal, no one should be surprised if the people perishes of petty egoism, ossification and greed, falls apart and ceases to be a people; in its place sys­tems of individualist egoism, brotherhoods for the rapacious exploitation of the non-brothers, and similar creations of utilitarian vulgarity may perhaps appear in the arena of the future. To prepare the way for these creations all one has to do is to go on writing history from the standpoint of the masses and seeking to derive the laws which govern it from the needs of these masses, that is to say from the laws which move the lowest mud- and clay-strata of society. The masses seem to me to deserve notice in three respects only: first as faded copies of great men produced on poor paper with worn-out plates, then as a force of resistance to great men, finally as instruments in the hands of great men; for the rest, let the Devil and statistics take them!”
― Friedrich Nietzsche, Untimely Meditations

“Kad se bližila zora, sjedili smo na terasi Domea. Već smo odavno zaboravili jadnog Peckovera. Doživjeli smo nešto uzbuđenja u Bal Negre i Joeov se duh vratio nijegovoj vječnoj zaokupljenosti: pički. Upravo u ovo vrijeme, kad se njegovo slobodno veče bliži kraju, njegov nemir se penje do grozničavog vrhunca. On misli na ženske, kraj kojih je prošao ranije u toku večei, i o stalnim ženskama, koje je mogao imati, samo da ih pita, i samo da ih nije već sit. Neizbježivo se podsjetio na svoju pičku iz Georgije — ona ga u posljednje vrijeme opsjeda, moleći ga da je uzme na stan, barem dok ne uspije da nađe ikakav posao. »Nije mi krivo ako je svako malo nahrainim«, kaže on, »ali ne mogu je uzeti za stalno... ona bi mi pokvarila posao s drugira mojim pičkama«. Kod nje ga najviše nervira, da se ona nimalo ne deblja. »Kao da uzimaš kostur u posteIju«, kaže. Neki dan sam je primio — od samilosti — i šta misliš, šta je ta luđakinja učinila sebi? Obrijala ju je do gola... Ni dlačice na njojl Da li si kad imao ženu, koja je obrijala minđu? Odvratno, jelda? Ali i smiješno. Nekako šašavo. Više mi ne izgleda kao minđa, prije kao crknuta školjka ili nešto slično.« On mi opisuje kako je od radoznalosti ustao iz postelje i potražio ručnu svjetiljku. »Natjerao sam je da je rastvori i upravio sam ručnu svjetiljtku ravno na nju. Trebao si me vidjeti... Bilo je komično. Toliiko sam se na to usredotočio, da sam na žensku potpuno zaboravio. Nikad u životu nisam pizdu gledao tako ozbiljno. Čovjek bi pomislio, da je nikad prije nisam vidio. I što sam je više gledao, to mi je bila manje zanimljiva. To služi samo da ti pokaže, da u svemu tome na kraju krajeva nema ništa, naročito kad je obrijana. Dlaka je čini tajanstvenom. Zbog toga te nekakaiv kip nimalo ne uzbuđuje. Jednom sam vidio pravu pravcatu pizdu na kipu — kip je Rodinov. Moraš ga jedanput pogledati... Ona je širom razmaknula noge... čini mi se, da uopće i nema glave. Moglo bi se reći, sama pizda. Isuse, sablasno je izgledala. Stvar i jest u tome — sve izgledaju jednako. Kad ih gledaš odjevene, onda zamišljaš svakakve stvari: na stanoviti način im daješ individualnost, što one naravno nemaju. Ima samo pukotinu između nogu, i zbog nje se sav zapjeniš — a većinom je uopće ni ne gledaš. Znaš da je tamo, i samo misliš kako da uguraš svog jarana unutra, kao da penis misli mjesto tebe. Ali to je aluzija! Sav si se zapalio, a ni zbog čega... Zbog pukotine s malo dlake, ili bez dlake. To je toliko besmisleno, da sam fasciniran zurio u nju. Mora da sam je proučavao bar deset minuta. Kad je tako gledaš, nekako iz daljine, smiješne ti se misli vrte po glavi. Toliko tajanstvenosti oko seksa, a onda otkriješ da to nije ništa, samo praznina. Zar ne bi bilo zgodno kad bi unutra našao kakvu harmoniku... ili kalendar? Ali unutra nema ništa... ama baš ništa. Odvratno. Gotovo sam poludio... Čuj, što misliš što sam kasnije učinio? Na brzinu •sam joj opalio metaik, a onda joj okrenuo leđa. Da uzeo sam knjigu i čitao. U knjizi se može nešto naći, čak i u lošoj knizi... ali pizda je naprosto čist gubitak vrmena... «
Str 144-146
”
― Henry Miller, Tropic of Cancer

“Try to imagine what it will be like to go to sleep and never wake up... now try to imagine what it was like to wake up having never gone to sleep.”
― Alan Watts