Sanja

“Nekad davno čovjek je, čudeći se, osluškivao kako mu iz prsa odjekuje zvuk pravilnih udara i nije imao pojma o čemu je riječ. Nije mogao poistovjetiti samoga sebe s nečim tako stranim i nepoznatim kao što je tijelo. Tijelo je bilo kavez, a u tom kavezu bilo je nešto što je gledalo, slušalo, bojalo se, razmišljalo i čudilo se. To nešto, taj ostatak nakon što je oduzeto tijelo, to je bila duša.
Danas, naravno, tijelo više nije nešto nepoznato. Znamo da je ono što udara u prsima srce, a da je nos završetak cijevi koja služi za dovođenje kisika u pluća. Lice nije ništa drugo, nego neka vrsta komandne ploče na koju su priključeni svi tjelesni mehanizmi: prehrana, vid, sluh, disanje, mišljenje.
Otkad je naučio što je što u njegovu tijelu, tijelo manje uznemiruje čovjeka. Znamo već i to da je duša jednostavno aktivnost sive mase velikoga mozga. Dvojnost tijela i duše zaodjenula se znanstvenim terminima i možemo joj se veselo smijati kao starinskoj predrasudi.”
― Milan Kundera, The Unbearable Lightness of Being