Luka

“[...] Ne želim biti ovdje. I ne bih trebao biti tu. Zidovi su ovdje uvijek malo uži, uvijek malo hladniji, ukošeni. Stan gleda na jato vrana i parkiralište. Tek negdje u pozadini šarmantan gradić. Ne želim biti ovdje. U ovom krevetu u kojem sam toliko noći maštao bijeg uz zvukove jecanja i povraćanja. Nije moj dan, jebiga.
Kući se vraćaju propalice, razmetnici, razvedenice, mamini sinovi i tatine princeze, serijski ubojice, oni kojima se nije posložilo, kockari, psihički bolesnici, oni na samrti, liječeni alkoholičari. Kući se vraćaju oni koji su pokušali i nisu uspjeli. Ja nisam uspio. U krevet sam legao s osjećajem neuspjeha, izdaje.”
― Dino Pešut, Tatin sin

“Očajavala je, često joj se činilo da je njezin život pravi pakao, ali nije znala kako da si pomogne. Dugo je krivila nas, svoju djecu: odvojili smo se, otišli smo od kuće, ne marimo više za nju kao nekada, otuđili smo se (posljednje je bila njezina fraza).

Ali, i lista njezinih odbijenica rasla je iz dana u dan: odbijala je da živi s bratom i njegovom obitelji (Zašto? Da im služim za kuhanje i pranje!), ili da promijeni stan i preseli se u njihovo susjedstvo (Onda bi im morala svaki dan čuvat djecu!), odbijala je da sa mnom ide na putovanja, dok je to još mogla (To sam ja sve ionako vidjela na televiziji!), odbijala je da sama putuje (Neću, valjda, sama, kao prst, pa da me svi gledaju!), često je odbijala da nam se pridruži u kratkim obiteljskim proslavama i izletima (Idite vi, za mene je to prenaporno!), odbijala je da se ozbiljnije pozabavi unucima (Stara sam i bolesna, sve bi dala za njih, ali me jako zamore!), odbijala je da se uključi u neku svoju dobnu grupu (Šta da radim tamo sa starcima!), odbijala je da porazgovara s psihologom (Nisam, valjda, luda, ne treba mi psiholog!), odbijala je da pronađe neki hobi (Šta ćemi hobi? To je utjeha za budale!), odbijala je da obnovi zapostavljenje veze s nekim starim znancima (Šta da radim s njima, bez tate?) - sve dok se na kraju ipak nije pomirila. S vremenom je urasla u kuću i svela svoje izlaske na šetnje po naselju, do tržnice, do trgovine, do liječnika, do prijateljice na kavu. Na kraju je obavljala samo malu dnevnu šetnju do kafića na tržnici. Isključivost u stavovima na malome terenu (Preslatko je! To je moje mišljenje! Možda zato što sam odgajana da volim ljuto!), njezina tvrdoglavost (Ne bih stavila pelene ni mrtva. Nisam, valjda, bespomoćna starica!), njezina zahtjevnost (Danas moramo oprat zavjese!), njezina direktnost (U bolnici su svi stari i ružni!), njezina netaktičnost (Susjeda, ova vaša kava smrdi!) - sve su to bili signali neke temeljne muke koja je u njoj tinjala godinama, stalno prisutnog osjećaja da je nitko ne zamjećuje, da je nevidljiva. Borbu protiv te zastrašujuće nevidljivosti vodila je kako je znala i umjela, sredstvima koja je imala na raspolaganju.”
― Dubravka Ugrešić, Baba Yaga Laid an Egg

“[...] Moj otac je zahtijevao istinu, ali nije razumio da za istinu treba stvoriti odnos, povjerenje. Metoda je to izbjegavanja koju je vjerojatno naučio od svoga oca. I ostavio mi u nasljeđe.

Kada tebi nešto treba, ti dođi do mene. I tako bi se uvjerio da je uvijek tu za mene i bio siguran da ću ga pustiti na miru, istovremeno. Jer, kao što sam shvatio puno kasnije, dijete ne može samo od sebe znati kada i zašto treba odraslu osobu. Roditelj bi to trebao pretpostaviti. Za to je potrebno razgovarati. Uspomene s ocem su duge šutnje u autu.”
― Dino Pešut, Tatin sin

“- Pa uvijek najsjebaniji ljudi postanu gurui - dodam.
- Karmen! Karmen u pičku daje bioenergiju. Zadnje sam je vidjela kad je pekla svoj ketamin doma. Sad mi objašnjava kak da se spojim u svemir.
- Kako? - pita Janko.
- Poslala sam je u kurac. Neće meni jedna narkomanka srati da sam alkosica.
I još malo smijeha, spasa.”
― Dino Pešut, Tatin sin