Luka

“Najmanje promjene u ponašanju stanodavaca treba odmah uočiti i pripremiti se na najgore. To sam naučio u zadnjih deset godina podstanarstva. Sve te babe, usidjelice, udovice i vjerske fanatkinje, pa onda disfunkcionalne obitelji i svi ti nesposobni sinovi kojima daju posao da ubiru stanarinu (pa je zapiju), samci koji su preračunali svoje kreditne sposobnosti, čine posebnu kastu ljudi u našem društvu i vremenu. I oni imaju svoja pravila ponašanja. Osim branja novca, tu je stalna potreba za zastrašivanjem, od poskupljenja ili izbacivanja. Na Zapadu, umjesto fizičkih osoba, to rade pravni entiteti. I cijelo se vrijeme u toj transakciji zanemaruje jedna bazična nepravda. Netko ima viška nečega što je drugom neophodno za život. I zato cijena podstanarskog stana uvijek može biti viša.
Naime, svima nam treba sklonište.”
― Dino Pešut, Tatin sin

“[...] Moj otac je zahtijevao istinu, ali nije razumio da za istinu treba stvoriti odnos, povjerenje. Metoda je to izbjegavanja koju je vjerojatno naučio od svoga oca. I ostavio mi u nasljeđe.

Kada tebi nešto treba, ti dođi do mene. I tako bi se uvjerio da je uvijek tu za mene i bio siguran da ću ga pustiti na miru, istovremeno. Jer, kao što sam shvatio puno kasnije, dijete ne može samo od sebe znati kada i zašto treba odraslu osobu. Roditelj bi to trebao pretpostaviti. Za to je potrebno razgovarati. Uspomene s ocem su duge šutnje u autu.”
― Dino Pešut, Tatin sin

“Očajavala je, često joj se činilo da je njezin život pravi pakao, ali nije znala kako da si pomogne. Dugo je krivila nas, svoju djecu: odvojili smo se, otišli smo od kuće, ne marimo više za nju kao nekada, otuđili smo se (posljednje je bila njezina fraza).

Ali, i lista njezinih odbijenica rasla je iz dana u dan: odbijala je da živi s bratom i njegovom obitelji (Zašto? Da im služim za kuhanje i pranje!), ili da promijeni stan i preseli se u njihovo susjedstvo (Onda bi im morala svaki dan čuvat djecu!), odbijala je da sa mnom ide na putovanja, dok je to još mogla (To sam ja sve ionako vidjela na televiziji!), odbijala je da sama putuje (Neću, valjda, sama, kao prst, pa da me svi gledaju!), često je odbijala da nam se pridruži u kratkim obiteljskim proslavama i izletima (Idite vi, za mene je to prenaporno!), odbijala je da se ozbiljnije pozabavi unucima (Stara sam i bolesna, sve bi dala za njih, ali me jako zamore!), odbijala je da se uključi u neku svoju dobnu grupu (Šta da radim tamo sa starcima!), odbijala je da porazgovara s psihologom (Nisam, valjda, luda, ne treba mi psiholog!), odbijala je da pronađe neki hobi (Šta ćemi hobi? To je utjeha za budale!), odbijala je da obnovi zapostavljenje veze s nekim starim znancima (Šta da radim s njima, bez tate?) - sve dok se na kraju ipak nije pomirila. S vremenom je urasla u kuću i svela svoje izlaske na šetnje po naselju, do tržnice, do trgovine, do liječnika, do prijateljice na kavu. Na kraju je obavljala samo malu dnevnu šetnju do kafića na tržnici. Isključivost u stavovima na malome terenu (Preslatko je! To je moje mišljenje! Možda zato što sam odgajana da volim ljuto!), njezina tvrdoglavost (Ne bih stavila pelene ni mrtva. Nisam, valjda, bespomoćna starica!), njezina zahtjevnost (Danas moramo oprat zavjese!), njezina direktnost (U bolnici su svi stari i ružni!), njezina netaktičnost (Susjeda, ova vaša kava smrdi!) - sve su to bili signali neke temeljne muke koja je u njoj tinjala godinama, stalno prisutnog osjećaja da je nitko ne zamjećuje, da je nevidljiva. Borbu protiv te zastrašujuće nevidljivosti vodila je kako je znala i umjela, sredstvima koja je imala na raspolaganju.”
― Dubravka Ugrešić, Baba Yaga Laid an Egg

“The magic just wouldn't work! I could feel it there but it just wouldn't come out!'
'Perhaps you were trying too hard,' said Granny. 'Magic's like fishing. Jumping around and splashing never caught any fish, you have to bide quiet and let it happen natural.'
'And then everyone laughed at me! Someone even gave me a sweet!'
'You got some profit out of the day, then,' said Granny.
'Granny!' said Esk accusingly.
'Well, what did you expect?' she asked. 'At least they only laughed at you. Laughter don't hurt. You walked up to chief wizard and showed off in front of everyone and only got laughed at? You're doing well, you are. Have you eaten the sweet?'
Esk scowled. 'Yes.'
'What kind was it?'
'Toffee.'
'Can't abide toffee.'
'Huh,' said Esk, 'I suppose you want me to get peppermint next time?'
'Don't you sarky me, young-fellow-melass. Nothing wrong with peppermint. Pass me that bowl.”
― Terry Pratchett, Equal Rites