Vesna

“Jonathan Swift: Guliverova putovanja

ll. dio
U nadi da ću se još više umiliti njegovu veličanstvu, pripovjedio sam mu o izumu koji je pronađen prije tri-četiri stotine godina: neki prah, pa kad u hrpu toga praha padne najsitnija iskrica, začas će planuti... Najveća zrna, ispaljena ovako, ne nište samo u jedan mah cijele redove vojske, nego i sravnjuju sa zemljom najjače zidove; potapaju na dno morske brodove, s tisuću ljudi na svakom; a kad se spoje lancem, presijecaju jarbole i užeta, raspolovljuju stotine tjelesa i pustoše sve pred sobom. ...
Kralja spopala strava od mojega opisa tih grozovitih sprava i od moje ponude. Začudio se kako ovako nemoćan i puzav kukac, kao što sam ja (to su mu bile riječi), može imati takve nečovječne misli, kao da ga nimalo ne diraju svi oni prizori s krvlju i pustošenjem što sam ih naslikao kao obična djela onih razornih strojeva kojima je, reći će on, prvi izumitelj bio valjda kakav zao duh, neprijatelj čovječanstva. Što se njega samoga tiče, izjavio je da ga doduše malo stvari veseli tako koliko ga vesele nova otkrića u umjetnosti ili u prirodi, ali bi volio izgubiti pol kraljevine nego da bude upućen u takvu tajnu; i zapovjedio mi da je ne spominjem nikad više, ako mi je mila glava.
...
... iskazao je mišljenje da onaj tko stvori da dva klasa žita ili dva lista trave izrastu na komadu zemlje gdje je prije rastao samo jedan, zaslužniji za čovječanstvo, i stvarniju uslugu čini svojoj domovini nego sva savcata političarska bagra.
lll. dio
... družio bih se samo s nekoliko najvrednijih između vas smrtnika, te bih s s vremenom bih otvrdnuo tako da bi mi mala ili nikakva zlovolja bila što gubim vas, a s vašim potomstvom postupao isto tako; baš onako kako se čovjek veseli što mu se svake godine redaju u vrtu karanfili i tulipani, a ne žali za onima što su povenuli lanjske godine.
lV. dio
Ako koji vladar pošalje svoje čete na narod gdje je svijet siromašan i neuk, zakonito je da je on polovicu poubija, a druge okrene u robove, da bi ih civilizirao i odvratio od barbarskog načina života.
...
I da proslavim hrabrost svojih dragih zemljaka, zajamčim mu da sam vidio kako su za opsade bacili u zrak u jedan mah sto neprijatelja, a isto toliko na brodu; i gledao kako su raskomadana mrtva tijela padala iz oblaka, na veliku zabavu gledateljima.
Htjedoh zaći dalje u potankosti, ali mi domaćin naloži da šutim, a sam reče:
Tko god zna yahoosku narav, drage će volje vjerovati da bi ovako jadna životinja bila podobna učiniti sve što sam spomenuo, da joj je snaga i vještina jednaka sa zlobom.”
― Jonathan Swift, Gulliver’s Travels

“Laurent Tirard: Filmske lekcije
PEDRO ALMODOVAR
Iako su mi to često predlagali, nikada nisam htio predavati film. Razlog je tome, po mojemu mišljenju, činjenica da se film uči, ali se ne predaje. To je umijeće koje ne počiva toliko na tehnici koliko na načinu rada. Film je posve osoban oblik izražavanja. Svakoga tehničara možete zamoliti da vam pokaže "konvencionalan" način snimanja određene scene. No snimate li je slijedeći njegove upute, u ishodu će uvijek nešto nedostajati, a to nešto ste vi i vaše gledište, vaš način izražavanja. Režija je sasvim osobno iskustvo, sami moramo otkriti filmski jezik, kao što se kroz taj jezik moramo otkriti. Želite li naučiti taj zanat psihijatar će vam možda biti korisniji od profesora!”
― Laurent Tirard, Moviemakers' Master Class: Private Lessons from the World's Foremost Directors

“Bilo je to veliko olakšanje kad sam postao ratnik, za Sirakuzu. Mogao sam ubijati Kartažane, mogao sam biti bijesan, mogao sam biti loš, a biti dobar, za Sirakuzu.”
― Robert Perišić, Brod za Issu

“Darko Cvijetić: Schindlerov lift / Schindler elevator
Croatian (Original)

Daytonski mir tu noć potpisan.
Mi nismo ništa znali.
Nije nam javljeno.

Ujutro oni izašli iz rovova, slave, dovikuju, pucaju u zrak.
Mi se zgledamo isprepadani.

Mirno i staloženo nanišanim.
Skinem najveselijeg.

E, taj.

Svaku mi noć dođe preko plota u vrt.
I pjeva li pjeva, Bože blagi, kao da sam ga promašio.

English Translation

The Dayton Peace was signed that night.
We knew nothing.
We weren't told.

In the morning, they climbed out of the trenches, celebrating, shouting, firing into the air.
We looked at each other, terrified.

Calmly and steadily, I took aim.
I took down the happiest one.

That one.

Every night he comes over the fence into my garden.
And he sings and sings, dear God, as if I had missed him.”
― Darko Cvijetić, Schindlerov lift