Vesna

“Jonathan Swift: Guliverova putovanja

ll. dio
U nadi da ću se još više umiliti njegovu veličanstvu, pripovjedio sam mu o izumu koji je pronađen prije tri-četiri stotine godina: neki prah, pa kad u hrpu toga praha padne najsitnija iskrica, začas će planuti... Najveća zrna, ispaljena ovako, ne nište samo u jedan mah cijele redove vojske, nego i sravnjuju sa zemljom najjače zidove; potapaju na dno morske brodove, s tisuću ljudi na svakom; a kad se spoje lancem, presijecaju jarbole i užeta, raspolovljuju stotine tjelesa i pustoše sve pred sobom. ...
Kralja spopala strava od mojega opisa tih grozovitih sprava i od moje ponude. Začudio se kako ovako nemoćan i puzav kukac, kao što sam ja (to su mu bile riječi), može imati takve nečovječne misli, kao da ga nimalo ne diraju svi oni prizori s krvlju i pustošenjem što sam ih naslikao kao obična djela onih razornih strojeva kojima je, reći će on, prvi izumitelj bio valjda kakav zao duh, neprijatelj čovječanstva. Što se njega samoga tiče, izjavio je da ga doduše malo stvari veseli tako koliko ga vesele nova otkrića u umjetnosti ili u prirodi, ali bi volio izgubiti pol kraljevine nego da bude upućen u takvu tajnu; i zapovjedio mi da je ne spominjem nikad više, ako mi je mila glava.
...
... iskazao je mišljenje da onaj tko stvori da dva klasa žita ili dva lista trave izrastu na komadu zemlje gdje je prije rastao samo jedan, zaslužniji za čovječanstvo, i stvarniju uslugu čini svojoj domovini nego sva savcata političarska bagra.
lll. dio
... družio bih se samo s nekoliko najvrednijih između vas smrtnika, te bih s s vremenom bih otvrdnuo tako da bi mi mala ili nikakva zlovolja bila što gubim vas, a s vašim potomstvom postupao isto tako; baš onako kako se čovjek veseli što mu se svake godine redaju u vrtu karanfili i tulipani, a ne žali za onima što su povenuli lanjske godine.
lV. dio
Ako koji vladar pošalje svoje čete na narod gdje je svijet siromašan i neuk, zakonito je da je on polovicu poubija, a druge okrene u robove, da bi ih civilizirao i odvratio od barbarskog načina života.
...
I da proslavim hrabrost svojih dragih zemljaka, zajamčim mu da sam vidio kako su za opsade bacili u zrak u jedan mah sto neprijatelja, a isto toliko na brodu; i gledao kako su raskomadana mrtva tijela padala iz oblaka, na veliku zabavu gledateljima.
Htjedoh zaći dalje u potankosti, ali mi domaćin naloži da šutim, a sam reče:
Tko god zna yahoosku narav, drage će volje vjerovati da bi ovako jadna životinja bila podobna učiniti sve što sam spomenuo, da joj je snaga i vještina jednaka sa zlobom.”
― Jonathan Swift, Gulliver’s Travels

“Bilo je to veliko olakšanje kad sam postao ratnik, za Sirakuzu. Mogao sam ubijati Kartažane, mogao sam biti bijesan, mogao sam biti loš, a biti dobar, za Sirakuzu.”
― Robert Perišić, Brod za Issu

“What if depression is, in fact, a form of grief—for our own lives not being as they should? What if it is a form of grief for the connections we have lost, yet still need?”
― Johann Hari, Lost Connections: Uncovering the Real Causes of Depression - and the Unexpected Solutions

“Konrad Lorenz: Takozvano zlo (prirodoslovni korijeni agresivnosti)

Navika, obred, čarolija

Novonastala motorika ritualiziranog obrasca ponašanja i te kako ima karakter samostalne instinktivne kretnje, a poticajna situacija koja je najvećim dijelom određena odgovorom pripadnika vrste, poprima obilježja konačne situacije koja zadovoljava nagone. Drugim riječima, niz radnji koji je izvorno služio drugim objektivnim i subjektivnim svrhama postaje sam sebi svrha, kao što je postao autonoman obred.
...
Navika je važan zajednički element koji dijeli jednostavne živoinjske tradicije i čovjekova najviša kulturna dostignuća. Ona sa svojim trajnim zadržavanjem znanja stečenog ponašanjem ima sličnu ulogu kao i nasljedna masa kod evolucijski nastalog obreda.
...
Posve je ispravno i legitimno da ponašanje kojem su nas naučili naši roditelji smatramo “dobrim”, te da društvene norme i obrede koji su nam dani tradicijom i kulturnom predajom, držimo svetima. No, moramo se svom snagom odgovornog razuma čuvati da popustimo prirodnoj sklonosti da društvene obrede i norme drugih kultura smatramo manje vrijednima. Tamna strana pseudo-specijacije jest prijeteća opasnost da članove prividnih vrsta više ne gledamo kao ljude, što mnoga primitivna plemena čine; u njihovim je jezicima riječ za vlastito pleme sinonim za “čovjeka”. S njihova stanovišta ne radi se o pravom kanibalizmu kad pojedu poginule ratnike nekog neprijateljskog plemena. Moralna posljedica prirodne povijesti pseudo-specijacije jest da moramo naučiti tolerirati drugekulture, odbaciti našu vlastitu kulturnu inacionalnu aroganciju te da moramo sami sebi razjasniti da društvene norme i obredi drugih kultura, čiji su članovi vjerni svojoj kulturi kao i mi svojoj, imaju isto pravo biti štovane i smatrane svetima. Bez tolerancije koja izrasta iz te spoznaje, ljudima je vrlo lako vidjeti personifikaciju zla u onome što je njegovome susjedu svetinja. Upravo nerazorivost društvenih normi i obreda, u čemu i leži njihova najviša vrijednost, može dovesti do najgoreg od svih ratova, do vjerskog rata - a upravo nam on danas prijeti!”
― Konrad Lorenz