Valentina

“Zaboravio je na ribe i ptice, sela i gradove. Sve se to činilo sitnim pored zelene modrine koja je mirno nadirala ispod Gavranove stijene, spremna probiti svaku prepreku koju joj postave vrijeme i ljudi.”
― Milan Majerović-Stilinović, Srce mog medvjeda

“Toga će još više biti poslije rata, nakon što ljudi shvate da će pucnji, vriska i tuga neizgovorena još dugo odjekivati u sjećanjima i da će se svako svome stadu još više prikloniti. Siguran sam da su oni koji su sve to i smislili dugoročno računali i na takav ratni profit. Trebalo je dokazati, krvlju na kamenu zapisati, da ne možemo živjeti zajedno. Svakih nekoliko decenija jedni druge krenemo goniti i išćerivati, na kućnom pragu rafalom u pola rečenice presijecati, svaka generacija mora zapamtiti krvoproliće. Danas je porazno kada se vidi i osjeća kako te tadašnje crne slutnje, na žalost i na našu tragediju, i nisu tako daleko od istine. A to što neko možda privatno pokušava sačuvati jednu humaniju sliku svijeta, tako što traži dobronamjerne ljude, ipak je samo pojedinačna vizura koja nema puno veze sa realnošću.”
― Namik Kabil, Beskućnik

“Uvijek se nađe neko što čeka pauzu u tvom govoru da kaže Ne samo to i onda produži misao u svome pravcu”
― Semezdin Mehmedinović, Mali roman o tišini

“Nostalgija za mjestima tek je opsjena: svaka je nostalgija nostalgija za jednim nestalim vremenom i za jednim nestalim ja u njemu. Mi samo podliježemo toj opsjeni kad žudimo za mjestima. Nosimo u sebi pejzaže pod zrakama sunca, gradove pod sitnom kišom. A u svakom zapamćenom pejzažu, u svakoj viziji grada nosimo i po jednog sebe. I kad priželjkujemo onaj pejzaž, onaj grad, mi želimo samo da opet nađemo, da opet osvojimo i usvojimo ono ja koje u tim mjestima i vezano za ta mjesta živi. Odatle, svaka je nostalgija neutaživa. Kad bismo to navrijeme spoznali, bila bi nam ušteđena mnoga luda hodočašća. Hodočašća koja se zovu razočaranja.”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba