Valentina

“Toga će još više biti poslije rata, nakon što ljudi shvate da će pucnji, vriska i tuga neizgovorena još dugo odjekivati u sjećanjima i da će se svako svome stadu još više prikloniti. Siguran sam da su oni koji su sve to i smislili dugoročno računali i na takav ratni profit. Trebalo je dokazati, krvlju na kamenu zapisati, da ne možemo živjeti zajedno. Svakih nekoliko decenija jedni druge krenemo goniti i išćerivati, na kućnom pragu rafalom u pola rečenice presijecati, svaka generacija mora zapamtiti krvoproliće. Danas je porazno kada se vidi i osjeća kako te tadašnje crne slutnje, na žalost i na našu tragediju, i nisu tako daleko od istine. A to što neko možda privatno pokušava sačuvati jednu humaniju sliku svijeta, tako što traži dobronamjerne ljude, ipak je samo pojedinačna vizura koja nema puno veze sa realnošću.”
― Namik Kabil, Beskućnik

“Nostalgija za mjestima tek je opsjena: svaka je nostalgija nostalgija za jednim nestalim vremenom i za jednim nestalim ja u njemu. Mi samo podliježemo toj opsjeni kad žudimo za mjestima. Nosimo u sebi pejzaže pod zrakama sunca, gradove pod sitnom kišom. A u svakom zapamćenom pejzažu, u svakoj viziji grada nosimo i po jednog sebe. I kad priželjkujemo onaj pejzaž, onaj grad, mi želimo samo da opet nađemo, da opet osvojimo i usvojimo ono ja koje u tim mjestima i vezano za ta mjesta živi. Odatle, svaka je nostalgija neutaživa. Kad bismo to navrijeme spoznali, bila bi nam ušteđena mnoga luda hodočašća. Hodočašća koja se zovu razočaranja.”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

“Sa smrću poznate osobe nešto naše, ili onaj dio nas koji je ta osoba pamtila, nestane. Tako se naš svijet smanjuje. Tako mi iz svijeta iščezavamo.”
― Semezdin Mehmedinović, Mali roman o tišini

“Zaboravio je na ribe i ptice, sela i gradove. Sve se to činilo sitnim pored zelene modrine koja je mirno nadirala ispod Gavranove stijene, spremna probiti svaku prepreku koju joj postave vrijeme i ljudi.”
― Milan Majerović-Stilinović, Srce mog medvjeda