Irena > Recent Status Updates

Besciljno, samotno tumaranje šumom ne broji se ni kao društveno prihvatljiva ni kao korisna aktivnost, ne u Norveškoj, a vjerojatno ni u drugim zemljama. U našoj kulturi nema razumijevanja za to da postoje pojedinci koji bi radije vrijeme provodili sami u kupolastom šatoru nego u društvu pedesetak drugih ljudi u velikom šatoru za party. Ne uzima se ozbiljno potreba onih koji žele biti sami.

Život je neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto “kao na Drini ćuprija”.

Dlanovi su već pocrvenjeli, žarili su se od udaranja, lupanja o stol, vino je hlapilo iz usta, lica su se sva izobličila u osmijesima, naizmjenice ih oblijevale suze, glasovi su se utapali i zidovima od blata i tako se rastvarala ta noć, vani su svi psi lajali, skakali pod prozorima, psovali su susjedi, sve je tako sretno, a tako jadno. Ni život ni ljubav ne tjeraju na slavlje kao što to čini očaj.

Well, today I am no longer ashamed of my clumsy foolishness - on the contrary, how well do I understand the impulsive, muddled ideas of the passionate youth who wanted to vault over his own confused feelings by main force.

Drogi realised how far apart men are whatever their affection for each other, that if you suffer the pain is yours and yours alone, no one else can take upon himself the least part of it; that if you suffer it does not mean that others feel pain even though their love is great: hence the loneliness of life.

Humans are a herd animal.
We do as our fellows do for few can bear the shame of doing otherwise.
Why else war? Why else traditions?

Zakonima stvarnosti ne može se manipulirati pomoću primitivne farmakologije. Slagala sam se s njom. Podijelila sam , najdosadniju kartašku igru. Aplicirati joj dosadu, polijevati je potočićima spokoja, razvlačiti riječi, nikada ne stizati do poante, rasplamsavati tišinu, razrjeđivati čaj vodom, kao da je to homeopatski lijek, mrmljati potiho uspavanke. To su bile moje čarolije.

Otad više nitko nije pokušao napasti Krioniju, jer je uzmanjkalo budala u cijelome svemiru, premda neki kažu da ih je još pregršt, samo ne znaju put.

“Jer se to tako radi”, najjači je argument ovih prostora i tvrdnja koja guši bilo kakvu raspravu. To se tako radi, i gotovo. Zašto se tako radi, tko je smislio da se tako radi, što ako se napravi drukčije? - pitanja su koja sene postavljaju. A zašto se ne postavljaju? Jer se to tako ne radi.

Selo ima dva života. Jedan dnevni, kad seljaci rade, odlaze na polje, jedu i mole se; i drugi, noćni, kad se jebu, varaju i kradu. Koliko se samo svijet promijeni kad se ugasi svjetlo.

Pa kad je čas kad čovjek doista odraste?

"Onaj tornjić u Pisi nije baš ni toliko kos."
Svemu je tepao pa se kozmički prostor iz njegovih usta, u kojima kao da je neprestano žvakao knedle, prometnuo u svemirčić.

Jeo je vrlo otmjeno, čak graciozno. Šunka bi se pod njegovim rukama prometnula u šunkicu, a jaje u jajčeko. Sve, pa čak i soljenku, uzimao bi u ruke, tepajući im.

-Nemoj se ljutiti, no takve stvari netko može reći samo iz svoje mladenačke neukosti. U velikom sam svijetu osobno iskusio da ljudi uglavnom sve prebole. Dakako, ako prežive.

Trenutno slušam audiobook o Hitleru i to mi pruža više zadovoljstva od čitanja ove bezvezarije.
Na ovih 50ak str. što sam pročitala spisateljica promišlja o imanju i neimanju djeteta/djece. Treba nam takva knjiga.
Međutim, ne od ove spisateljice :')

postavljanje pitanja ouija board style pa beskrajno "da" i "ne" je krajnje iritantno

Ako vrag postoji, on boravi u ljudskoj prirodi.

Što više iskustava i saznanja čovjek ima to se pred njim otvara sve veći bezdan neznanja, a kad ne znaš, možeš samo vjerovati. Ili ne vjerovati što je na neki načindruga strana istog gvozdenjaka.

Ne boji se vještice.
Cijelog je života plaše vješticama, vukodlacima, babarogama, gvozdenzubama, štrigama i ostalim plašilima. […] Ovdje se djecu odgaja plašenjem. […]
Ograničen je broj koliko se puta može prazno prijetiti, kad se taj broj dosegne, dijete je odraslo.

Nema ništa strašnije od srca kakvo je moje, u kojem nijedno osjećanje nikad nije sazrelo.

Most intense Tolstoy's piece

When two alien cultures meet, the stronger must transform the weaker with love or hate.

"Vi ste istinski gospodar smrti, jer istinski gospodar i ne pokušava pobjeći od nje. On prihvaća neminovnost svoje smrti i zna da u svijetu živih postoje kudikamo gore stvari od umiranja."

"Bili su to dobri ljudi...nisu se htjeli naučiti borbi, čak ni kad sam im rekao što bi ih moglo snaći"
"Je l'? ...A po čemu se dobri ljudi razlikuju id kukavica?"
"Kukavice se boje pogledatiu sebe na radije nasrću na druge."

... kad me taj isti svijet pogleda i više ne vidi ono što se podrazumijeva pod pojmom "žena", ja znam bolje. Znam kako se u kratkom vremenu, iako mene ne čine grudi koje sam imao, jajnici ili brada, odnos tog svijeta prema meni promijenio. Dovoljno je dignuti ruku, pojaviti se, nakašljati, upozoriti, da se ozbiljno shvati, da se bolje plati, da se ne izruguje, ne izrabljuje, ne dobacuje, ne šamara, ne podrazumijeva.

Nekome je sinoć pozlilo. Ako se može tako reći jer ovdje je svima zlo čitavo vrijeme. Pozlijevanje bi valjda bio nesvršeni oblik.

Today’s reader, he wants sudden flights of fantasy—he wants some kind of plot, god only knows what kind.
But where’s an author supposed to get all that stuff?
How can his fantasy suddenly soar when Russian reality won’t comply?

[...] probaj to obaviti sa što manje mržnje. Mržnja zamagli um i zastre dušu, pa ne možeš donositi ispravne odluke. Mržnja je otrov koji piješ svaki dan očekujući da će od njega umrijeti netko drugi.