Gospodin August Quotes

“Međutim, vremena je nedostajalo. Vremena iznad svega.”
― Ivan Baran, Gospodin August

“Jer mržnje su mi, prezir mi je, Auguste, odavno stran.”
― Ivan Baran, Gospodin August

“Auguste.”
“Što je! Ta što je! Što i ti želiš od mene sada, došao si me ozlijediti i ti?”
“Nisam...”
“Zašto si onda došao? Zašto si došao kad te nitko ne želi?”
Augustov otac na to ne odgovori. Tek kraj njega klekne i dotakne mu nadlakticu; pokuša ga okrenuti, no dječak je bio stisnut, skutren, već uplakan okrenut mu leđima. I nije se osvrtao, unatoč dodiru starčevim prstima.
Pa tu nastane tišina, prekidana tek tihim jecajem djeteta lica skrivena od nadimljućih mu ramena; bila je to iscrpljenost, ništa više do iscrpljenost.
“Došao sam ti reći da vrijediš.”
― Ivan Baran, Gospodin August

“a svijet sam prošao - i svijet sam prošao! - samo tražeći taj jedan, ma otkucaj srca tek dugi moment oslanjanja na nešto, a da to nešto pridrži moje demone i ne dozvoli im da padnu, ne dozvoli im da se razbježe i posakrivaju natrag po bezdanu...”
― Ivan Baran, Gospodin August

“Pa je sjedio tek, kanda zamišljen, kanda bez misli, i oboje i nijedno, iznuren, u rasapu, pomalo mrtav... i tako nekako interesantno, ultimativno, apsolutno sam.”
― Ivan Baran, Gospodin August

“Svaki korak koji ustupiš strahu, korak je kojeg ćeš od straha opet morati otrgnuti kasnije.”
― Ivan Baran, Gospodin August

“Na poslu si sabran?”
“Jedino mjesto gdje mi se čini da jesam.”, August odvrati. “Jer iako imam osjećaj da... me jede, glođe, ono me i kao drži na zemlji. Pridržava barem. Ne znam”, izdahnu te osmotri ocvijeće cvijeća vrećice što mu je sve vrijeme doticala nogu, “ne znam koliko sve to ima smisla. Ali uvjeren sam ako se maknem da će se stanje pogoršati. Svakako... najgore je u kući. Gotovo pa je se želim kloniti.”
“Nemoj. Svaki korak koji ustupiš strahu, korak je kojeg ćeš od straha opet morati otrgnuti kasnije. Zasad je sve upravo dovoljno nestabilno da činiti išta suviše novo može i poboljšati i pogoršati situaciju. A u kocku, Auguste, ipak sam nesiguran.”
― Ivan Baran, Gospodin August

“Uz jedva čitljivo, groteskno, travestivno, K O L O S A L N O ispisano vlastito ime na podu, gospodin se August probudio tko zna koliko kasnije. Ruka mu je ukočena jer je na njoj zaspao, cijev mu pištolja utisnuta baš u čeljust, umrtvljeni prst na okidaču počiva; August glavu odmakne, drugom rukom pištolj od sebe udalji, potom i prst makne sa okidača. Došao je razumu. Pogledavši si u ruke, u suhu krv na podu, u zapišane si hlače i jednako zapišani pod, rečenica urinom izmrljanih, riječ A U G U S T navlastito, izmrljano, razlijevajuće, poluoprano, zaključi da je tu i ne ide nikuda, stvarnost je zubima ugrizao.”
― Ivan Baran, Gospodin August

“Učinjeno je bilo. Sve je bilo učinjeno, a ostalo je samo živjeti.”
― Ivan Baran, Gospodin August

“Povijest, otkrio sam moj prijatelju, a zbilja te... ovaj... sada već smatram i prijateljem... povijest nekada mora umrijeti ako želimo ikakvu budućnost. A što se mene tiče, Anatolij, ja puštam da umre i bez žaljenja.”
― Ivan Baran, Gospodin August

“Stisnut, jer su se u nekom kasnom času - ili ranom, ako se gledalo iz ugla jutra - vjetrovi okrenuli i zapuhali svojim naročito hladnim dahom zaboravljenim ovim, šumovitim ozemljem, i gurajući dlanove pod ruke, osjećajući kako gubi osjet kože nogu pod kratkim hlačicama, ali i mokar većma bivajući kako su ga pažljivo doticali upravo rosni listovi, dječak je naskoro počeo drhturiti, onaj bijeli dah što mu je izlazio pred usta gubio je, izdisao ga nepravilno, sad rijetko sad gusto, korak sporo korak brzo pa se sve manje čvrsti, opipljivi dijelovi stvarnosti oko njegova bića činjahu takvi, takvi naime da je on mogao o njih osloniti svoje sepstvo, smatrati ih od onoga što je tu, na čemu može odmoriti, zaspati uza što može, bez osjećanja one ideje, crne, vruće, sparne, a koja je kazivala da se ukoliko to učini, nikada neće probuditi.
I to, taj rasap svega dojučerašnjeg okruživao ga je, otimao mu dah, potapao ga dokle je i sam dječak potapao njega jer sam dječak je polako postajao jedan rasap. O tomu je ovisio. U ovoj šumi, koja je zamjenjivala sav dojučerašnji valer, to mu je jedino ostajalo a da se za to uhvati, nada naime da se iza urušavanja svega ipak rađa nešto novo, neukaljano, od onoga što vrijedi.”
― Ivan Baran, Gospodin August

“Nanovo na tratini, na žitku, šumaricama i ljuljem obraslu praporu, podlegnutu izlomljenu stijenju i žbunju, opojne isparine sada pod rosuljom, štapom se i rukama pokušavajući uspravnim održati, odglavinjao je Augustov otac do svoje kamenčine i na nju sjeo iznovice. Bila je studena, kakav je, uostalom, bio čitav taj čovjek.
Dobrzo se ljudski glas rastaljen u riječima opetuje. Tihane, kroz karijes izgovarane i dikcije skoro nerazumljive, a opet Augustu koji ih je poznavao, a koji se moguće nalazio tamo a moguće i nije, zorne koliko su riječi samo mogle biti: “Mali, nemoj misliti da te krivim kad ovo izgovaram jer sa tvoje strane nema ničega čemu se smije zamjeriti, no postavljaš se kao da si jedini koji je prošao kroz što je prošao. Pa i ja sam bio dijete... Misliš da je moj otac bio bolji prema meni? Nije... naravno da nije ali i znam da se trudio, na njegov već ograničeni način kao što sam ograničen i ja svom u odnosu prema tebi. Auguste... ja sam krajnje nestabilan čovjek. Krajnje sam pokvaren čovjek i čak bi me uvrijedilo kad bi to netko pokušao negirati. Ali nemoj misliti ipak, to jest, nadam se da svemu usprkos nećeš misliti kako moja pokvarenost ima ikakva utjecaja na moju... toplinu. Ti vjerojatno nisi tu... ali i ne moraš tu biti. Bitno je da sam ja tu. Ja sam uvijek tu.” I kako je to izgovorio, Augustov se otac podnimi, pognu, postane još manji na tom kamenu pa gotovo završi nevidljiv ikomu tko bi se ovdje možda našao jer od kamena na kojem je sjedio, štoviše, od kamenja kojim je bio okružen, baš kako je ranije i rekao, konačno, učini se manjim.
Takav nenaročit, nevidljiv, progovori: “Opet sam slagao, a ti to znaš jer da ne znaš ne bi otišao... Naravno da me nema. Naravno da ne želim biti dio tvog života. Kad sam bio dijete, Auguste, i kad sam se našao u situaciji sličnoj u kojoj si ti sada, govorili su mi: "Samo budi deset posto svoga oca i bit ćeš veliki čovjek.". To su mi govorili... Sa tim sam na mislima odrastao, vidiš. Ali ja nikada nisam poznavao tog čovjeka. A kako osoba sazrijeva, u njoj se kao nešto mijenja i kao plijesan iz vlažnih zidova cinizam mu se širi pameću pa on postane okorjeo, odvratan samome sebi i misli, kako ja sada mislim, odnosno... boji se: ako je moj otac bio deset posto pokvaren koliko sam ja, ma i jedan posto samo, Auguste... ne bih sa takvim htio imati posla. Nikada, ni u kakvom smislu. I to je eto razlog, možda... možda tek jer ne znam a ne znam jer nisam inteligentan čovjek, to je vjerojatno razlog zašto sam gledao biti dalje od tebe.”
Kako je to izgovorio, uz polako budeće jutro je zaklopio oči i stisnut ostao sjediti nekoliko još trenutaka. Lica upijena. Nosa sa kojeg je kapala kišica. Lica upijena. Nosa sa kojeg su kapale suze. Zatvorenih očiju, tresućih ruku koje jedva da su štap i držale. I to je trajalo i trajalo, mnogih minuta, desetak-petnaestak kako se činilo pa je u jednom trenutku rosulja i prestala. A njegovo drhturenje se nastavljalo i bio je pognut sve niže, manji sad i od vlastita lodena koji kako je izgledalo iz daljine i bješe jedini na tom kamenu. Puka gomila odjeće, bez čovjeka, na ikakvu opstojnost ljudsku podsjećajući tek time što se jedva zamjetljivo tresla, nadimala blago i kratko, u ritmu disanja i drhturenja onoga kojeg je ona nosila.”
― Ivan Baran, Gospodin August

“Velikim dijelom”, Ledov prihvati te pažljivo započne, “moj zanat usklađuje ljude svijetu u kojem žive. Kad je netko nezadovoljan, kad je recimo na poslu degradiran umjesto promoviran i još živi u tmurnom svijetu od betona i nafte pa mu to otkida osjećaj slobode, mi dolazimo u napast da ga sa tim uskladimo. Ne pitamo je li svijet pokidan, već je uvijek pokidana osoba.”, Ledov reče, pentajući na trenutke kako nije govorio materinjim jezikom, a ipak u nekom zanosu već sada jer misli koje je pokušavao iznijeti mu bijahu od velike važnosti. “Ali recimo da je do svijeta, recimo da je sam svijet svojom bešćutnošću i ispraznošću u čovjeku probudio gorčinu, kao da je ljudsko tijelo nekim obrambenim mehanizmom namjerno upalo u melankoliju kako bi svoga vlasnika natjeralo odandje pobjeći. A on ne može pobjeći; ima stan, obitelj ima, prijatelje, karijeru. To već jest njegov cijeli život. On nema drugog osim toga. Pa stoga ostaje samo trpljenje. Čovjek trpi koliko može, čini to neko vrijeme, a onda neizbježno kuca nama. Mi ga zatim posjednemo i kažemo mu: "Ne budite nezahvalni. Ta vidite, ima nečeg i u tom betonu i toj nafti. Lijepe su i lokvice vode i smrad automobila. Skučeni stančić na desetom katu i isparavanje odjeće koja se suši i ustajanje u pet ujutro i hladna rijetka kava i sjedenje po čitav dan za stolom zatrpanim papirima i tako dalje i tomu slično i tako do kraja života... ima nečeg lijepog i u tomu. Ustvari, to jest lijepo. To je jedan lijepi život." Potom mu velimo: "Eto, potapšani ste po ramenu, to košta ovoliko rublji i možete ići. Izliječeni ste. Osim, naravno, ako smatrate da niste. U tom se slučaju objesite, ali vi sigurno niste platili vješanje, već liječenje, je li tako?", a pacijent odvrati: "Vidite zbilja, nisam tako razmišljao. Ako sam platio, onda sam stvarno i izliječen. Idem ja natrag u svoj mali život. Hvala vam." i ode sretan.”
“Ode izliječen?” August upita.
“Bez trunke sumnje.”
― Ivan Baran, Gospodin August

“Tihi zveket oblutka kako je udario ostalo kamenje netom što je ispao iz dječakovih prstiju. Isparina vode, let vretenaca, blagi vjetar poja u jari rastaljenoj ponad zrcaleća jezera.
“Je li to razlog zašto si pobjegao, to što su te udarali?”
Sjedili su pokraj vode, August i Tom, na korak od zabačene pecaljke oslonjene o rašlje, od jasenove grane izrađene, plovka od plutena vinska čepa obojana crvenim lakom za nokte. Daleko niz sprud, gdje se trsje meliralo sa podivljalim livadištem, odavdje se mogla vidjeti daščara u kojoj je August noćio evo već dva mjeseca. Tom i Elaine donosili su mu ondje hranu svakoga dana. I vodu. I ostale već potrepštine kojih je bio potrebit - jastučić i deka, odjeće nešto, čak krpena lutka jedna koju mu je ostavila Elaine. “Čuvaj ju.”, rekla mu je. “Ta mi je najdraža.” Ovo je bilo vrijeme kada se ljeto polako slučivalo u stamene, luči otežane odbrojavajuće dane i sparne noći, tek utrina i stabala što su svojim mreškanjem podsjećala na svježinu. August je noći provodio u stremljenju, strahom davljenoj nujnosti ali i vrsti sreće što je ipak tu, u sigurnosti od većine toga što mu je moglo nauditi, na granici odluke o povratku kući i napuštanju svega. Danju su se kupali u jezeru, skakali u toplu vodu sa oborene truleće krošnje okružene perućcima, noću su znali sjediti uz vatru, a nekada - čak dan ili dva ili tri zaredom - Augusta nitko ne bi ni posjetio. Tada su sve mijenjali kreketi žaba, kliptaji, lupkanje, šuškanje ptica, mirisi guštare nošeni zapusima, tratine obrasle šumaricama, kamenih gromada mirisi, bajoslovno bočati od podlijeganja morskom aeru, hladni, tmasti, kano odbojni u svojoj hladnoći i vlazi, kao masni kal što je okruživala daščaru, kiša se ovoga ili onoga dana znala osuti po čitavu žalu i kroz raspadajući krov pun rupa kapati na podaskanu podu, praviti lokvice, podsjećati stisnutog dječaka da je i dalje tek putnik, obično tumaralo samo nakratko zastalo odmoriti, daleko još od onoga kamo ima doći. Taj miris stijene, August ga je osjećao i sada, u ovaj čas, osmatrajući među prstima drugi sivi kamenčić.
“Ne zato što su me tukli, nego zato što sam im smetao.”, najposlije, on odgovori. “Zato što sam ih uvrijedio.”
― Ivan Baran, Gospodin August

“Ali kao i kod svega, mi ovdje imamo formu života koja ne zna što joj življenje omogućava, ne zna što zbilja vrijedi i u kojem smjeru valja izgorjeti - jer življenje i jest kao kratko izgaranje, smuđivanje svijeta svojom kratkotrajnom i prljavom čađi, a opet, forma ta života nema ni vremena kako bi išta od toga istražila. Vremena joj nedostaje. Vremena ona nigdje ne može naći.”
― Ivan Baran, Gospodin August