Antun Šoljan > Quotes

“Stajao sam tako ne znam ni sam koliko, možda samo časak, a možda satima ili danima. U meni su umirali svjetovi. Činilo mi se: ništa nije teže podnijeti.”
― Antun Šoljan

“Takav je valjda uopće princip dovoljnog razloga. Netko nešto kaže i ti ne vidiš razlog da ga poslušaš, ali ne možeš ga odbiti jer gdje da nadeš kakav razlog protiv?”
― Antun Šoljan, Kratki izlet

“Čuvao sam i biblioteku, rekao je fratar. Bila je to velika biblioteka. Mnogo iluminiranih rukopisa, prijepisa, pergamena… i nisam je sačuvao. Od miševa. Od vlage. Od plijesni. Ali najviše od vremena. Sve je otišlo. Katkada bih, da olakšam samoću znate koliko sam u početku bio sam? kasnije sam se navikao mislim – katkada bih posegnuo za nekom od tih knjiga, a ona bi se pod mojim prstima raspadala u prašinu, i umjesto olakšanja imao bih samo osjećaj nepopravljivog gubitka, osjećaj da sam pokvario i ono malo što sam mogao spasiti. Radio sam to ne zato što sam mislio da se može, nego zato što mi se činilo da je jako važno da to netko čuva. Kao da se može.”
― Antun Šoljan, Kratki izlet

“Evo, čim počnem govoriti o moru, postajem sentimentalan. More je za mene uvijek bilo kao neka velika žena. U gradovima i drugdje, mora sam se uvijek sjećao onako kako se drugi sjećaju svoje prve ljubavi.”
― Antun Šoljan, Izdajice

“Umjetnost je bila na cijeni. Cijela je država stajala iza nje. Sad je iznad nje.”
― Antun Šoljan, Drugi ljudi na mjesecu- pustolovna priča

“... a možda stvarno ima ljudi kojima se otkriva skriveni smisao stvari, koji je drugima nedokučiv.”
― Antun Šoljan, Kratki izlet

“Za nas je kasno za takvu vrstu snova. Ne možemo više ni u šali povjerovati u budućnost. Previše smo priča o budućnosti već čuli. U previše njih smo povjerovali. Bili smo osuđeni da živimo u svijetu u kojem se stalno nešto čeka, što ne dolazi nikad. To je sve obmana: ništa ne može doći. Svijet neće sazreti zajedno s nama.”
― Antun Šoljan, Drugi ljudi na mjesecu- pustolovna priča

“Tako sam možda i došao u Pariz kao neuk i naivan. Nisam bio ravnodušan. Ali Pariz je bio ravnodušan prema meni. To je kurva od kraja. On te prima kao što kurva prima mušteriju. Svi su ga pregazili kao očerupanu kokoš. Sve prima jednako. Kurva, velim ti. Koketira, istina, ali koketira impersonalno, trgovački, sa svakim. Drpa te potpuno aseksualno, za lisnicu. Kurva.”
― Antun Šoljan, Kratki izlet

“Da li nošen nekom gotovo pohotnom znatiželjnom, strašcu za iskušavanjem sudbine, da li fiziološkom potrebom za novim senzacijama, da li urodenom težnjom da “živi opasno“, on je uvijek bezobzirno slijedio tu svoju apsurdnu repaticu što je bljeskala iza njegovih debelih leca i nepogrešivim instinktom pronalazio neugodnosti, nezgode, opasnosti, komplikacije, sukobe, iz kojih bi uvijek, kao Feniks, izlazio neozljeden.”
― Antun Šoljan

“Čuvao sam ih za onog koji će jednom doći i poželjeti da ih vidi. Ne znam zašto sam to činio. Možda samo zato što netko mora. Činilo mi se da je zbog nečega jako važno da to netko čuva. Mislio sam, doći će netko i vidite, više nema što da se čuva... i sad kad ste došli, mogu mirno umrijeti.. vi ćete bar reći nekom drugom da ovo postoji, da je ovdje nešto bilo, pa i ako ne ostanete vi sami, ljudi će se sjetiti, doći će netko drugi, vratit će se, i možda sve opet jednom oživi, možda sve opet bude... pa nije valjda cijeli svijet samo propadanje, rušenje, mrtvačnica kao ovdje, valjda se negdje nešto obnavlja, gradi, čuva, valjda ljudi još uvijek... Nije sve ovako?”
― Antun Šoljan, Kratki izlet

“Previše nade ne znači ništa drugo nego previše razočaranja, preveliki planovi nisu ništa drugo nego pripreme poraza. Poistovjetili smo se s nadom za svijet: ali nade za svijet nisu nikakva nada za tebe i mene. Svijet ne ide nikamo, ne radi ni u kakvom pravcu. Svijet nema nikakv drugi smisao nega da se u njemu živi, sada i ovdje, svoj život, jedini dragocjeni. A mi stalno nekamo idemo, izmišljamo ciljeve. Sada idemo na Mjesec, u svemir. Ali nema se kamo ići, jer se nema odakle poći, sve su samo postaje.”
― Antun Šoljan, Drugi ljudi na mjesecu- pustolovna priča

“Život nije ništa drugo nego serija pustih otoka, na kojima se slučajno može doživjeti nešto zgodno, susret, trenutak sreće, grumen zlata, ali onda se mora otići dalje, i to što prije, jer na pustom otoku nema uvjeta za život, trenutak mora proći, zlato se mora unovčiti. Sreća nije trajno stanje.”
― Antun Šoljan, Drugi ljudi na mjesecu- pustolovna priča

“Vidio sam kako se mnogi još kolebaju, a samo neki odlucuju. Ubrzo su se oblikovale dvije grupe: prvo oni koji se odlucuju, a onda za njima, lijevo i desno, oni kojima je odluka drugih najvažniji razlog na svijetu.”
― Antun Šoljan, Kratki izlet

“Nigdje, draga moja demižano, nigdje nećemo zakasniti. Nitko nas ne čeka. Nikome nismo potrebni. Osim, možda, jedno drugome. Jer što bih ja bez tebe? A ko bi tebe znao cijeniti i voljeti da nema mene? Mi smo ti kao bračni par slijepaca - potpomažemo se u nevolji. Dijelimo dobro i zlo. Ponajviše zlo.”
― Antun Šoljan

“I ne treba ti ništa drugo osim krov nad glavom, komadić tla pod nogama i ruke. Pod tim vrtlarskim rukama, iz ove krpice tla, raste alhambra, tvoje drvo života, usred smeća, krhotina, prljavištine, gadosti.

I u golemom, konveksnom zrcalu neba vidim: astronauti na drugim planetima već pripremaju vitke svemirske brodove da te ponovno otkriju.”
― Antun Šoljan, Drugi ljudi na mjesecu- pustolovna priča

“Amaro, to je piće! Evo, molim te. Probaj! Samo malo srkni. Probaj! Da vidim jesi li čovjek ili nisi.”
― Antun Šoljan, Kratki izlet

“Pejzaž oko nas bio je neprestano isti. Činilo se da koračamo po nekoj pokretnoj pozornici, u smjeru vrtnje, i da se scena uopće ne mijenja, kao da neprestano sustižemo zaokret u neki drugi svijet ali nikako da ga stignemo. Zar se vrtimo u krugu? pitao sam se. Zar je sve ovo bilo uzaludno? Mora da postoji neki cilj, uvjeravao bih se zatim, neko logično objašnjenje, mora da postoji nešto kao kraj putovanja.”
― Antun Šoljan

“Jedan za drugim, poput odapetih strijela, odlaze i zapleću se u krijesnice i lamele Mliječnog puta. To je egzodus. Shvaćam da odlaze svi: žene i djeca, krupna i stina stoka. Impresioniran sam grandioznošću njihova pothvada - zemlja je osuđena na propast i čovječanstvo se seli, da produži vrstu na drugim planetima. Kao nomadi, odlazimo na nove pašnjake. Divim se imaginaciji koja je tu investirana: druga vremena imala su piramide, katedrale, mi imamo letjelice. Ali shvaćam i to da nas dvojica samo gledamo, i da ćemo ostati sami, nasukani na pijesku...”
― Antun Šoljan, Drugi ljudi na mjesecu- pustolovna priča

“To smeće - kažem - neprestano nas prati. Nikad ga se nećemo riješiti. Bit će sve gore. Astronauti se veru po Mjesecu, a ovdje se ne može izmisliti nekakav stroj za čišćenje mora.”
― Antun Šoljan, Drugi ljudi na mjesecu- pustolovna priča

“Vjerovali smo u tebe, zvijezdo, slijedili smo te u znoju lica svoga, nadali smo se. I što? Ako je ovo mjesto po komu sve što smo bili i sve što smo učinili treba mjeriti, ako ovime bivamo opravdani, iskupljeni, ako se ovdje važe naš život, čime se onda možeš pohvaliti, zvijezdo? Po kojem pravu onda očekuješ našu zahvalnost, poniznost, posluh? Ako je sve ovo bilo uzalud, ova patnja, ova poniženja, ovo puzanje po prašini i ako od svega toga, na kraju, ostaje samo nekoliko okrhanih komada kamena i nekoliko razjedenih pljesnivih slikarija, onda ti se ništa više ne može prepustiti, zvijezdo. Jer si ravnodušna, nemilosrdna i neljudska.”
― Antun Šoljan, Kratki izlet

“I znam sada da moj put, moje traženje nije bilo besmisleno, jer nisam sam nego pripadam ovoj rijeci što neprestano teče, i nastavljam ih, nastavljam njihov put, ne samo svoju malu privatnu stazicu kroz besmisleno vrijeme, kroz mračnu utrobu svijeta, nego i njihovo stremljenje prema cilju koji mi još nije dano vidjeti, ali koji mora postojati. Oni će u meni doći korak dalje prema tom cilju, kao što sam ja u njima došao dovdje gdje jesam. Kao što ću ja možda jednoga dana u svome potomstvu doći do samoga cilja.”
― Antun Šoljan, Kratki izlet

“I nigdje više nema ljudi, samo masa. Ne možeš nikoga ni upoznati osim... osim kriminalaca ili nekakvih izgubljenih tipova, kao što si i sama. Što dublje zaranjaš ruke u masu, ne nailaziš ni na što čvrsto, nego samo sve gušće, sve gnjecavije slojeve mase. (...) imam paničan osjećaj da dolazi strašan kaos, da je već tu, i da nema iz njega drugog spasa osim velikih para, kojima ćeš se od njega ograditi.”
― Antun Šoljan, Drugi ljudi na mjesecu- pustolovna priča

“Tko vjeruje da će se svijet uozbiljiti, tome će život proći u čekanju.”
― Antun Šoljan, Drugi ljudi na mjesecu- pustolovna priča

“obje su studirale povijest umjetnosti, u čemu još nisu dospjele tako daleko da bi shvatile kako glavni predmet njihova studija treba da bude umjetnost nalaženja muža.”
― Antun Šoljan