Andrea Tomić's Blog

City of Beasts will be released on Amazon on June 15th – be one of the first people to read the book by requesting an advanced reader copy and support the author by writing an honest review.

General information You can apply by filling out this form by April 10th. If selected, you’ll be notified by this date as well.ARC copies will be sent on April 15th in a format that works for you (ePub or Mobi). You’ll have 45 days to finish reading. While this is not a requirement, you are encouraged...

Once mauve sky turned into a vast dark blue curtain that captured the city, a blue background dripped with deformed, crimped shapes of stars. Dark and light cloud stains danced with each other, creating a special pattern in the sky.

Some light in some building still flickered, as if the window was yearning to tell the stars they aren’t alone in their desire to paint the city. 

One could barely hear a sound – a hand of a distant clock, creaking brakes of rare cars, and blinking of a dying s...

Pratite novosti u vezi engleskog izdanja.

The cover for English edition of City of Beasts is here!

Croatian edition paperback cover / Croatian edition hardback cover

Three years after the book was originally published in Croatian, City of Beasts (Grad zvijeri) is finally getting a translation.

More information about the book here.

More information about the translation, including the book cover, release date, and more coming soon!

Nakon gotovo tri godine od prvog izdanja, Grad zvijeri napokon će doći i u dugoplaniranom engleskom izdanju.

Više informacija uskoro.

Credit to @cursethestars

Pogledajte fan-made najavu za Grad zvijeri.

Mlada spisateljica Andrea Tomić (Osijek, 1997.) iza sebe ima već tri romana: Okovi prošlosti (Udruga građana Hrast, Osijek, 2013.), Okidač boje pepela (2017.) i The Storyteller/Pripovjedač (CreateSpace Independent Publishing Platform, 2017.). Prvi je povijesno-ljubavni roman čija je radnja smještena u antičku Grčku, u svijet nakon sukoba Spartanaca i Ahejaca, drugi je ljubavno-kriminalistički o mladoj djevojci u svijetu bandi, a treći je objavljen na engleskome jeziku, s autoreferencijalnom i ljubavnom tematikom na tragu Šeherezadinih pripovijedanja. Ono što je zajedničko svim trima knjigama je smještenost romantične radnje u neki drugi kontekst (povijesni, kriminalistički) te (ne)mogućnost njezina ostvarenja na tragu uzbuđenja najboljih ljubavnih priča. 

Grad zvijeri, njezin četvrti roman (Matica hrvatska, 2019.), urbani je, ljubavno-kriminalistički roman, smješten u neimenovani grad i antagonistički kontekst suparništva dviju bandi – Gavrana i Škorpiona. Glavni likovi su Nick Raven, beskrupulozni vođa Gavrana i Anabelle Rose, pripadnica Škorpiona sa zadatkom tajnoga agenta/špijunaže u protivničkoj bandi. Roman ima sve: ljubavne i krimićke peripetije i zaplete (nesretna ljubav, smrt, poluzabranjena ljubav, gotovo pogibija glavne junakinje na kraju), dobro razrađene likove i radnju, čak i mali podtekst koji se očituje u ljubavi prema gradu.

Radnja je strukturirana tako da se napetost i glavna dinamika odvijaju između dvaju glavnih likova, ali na više razina. Iako u službi špijunke, mlada Ashlyn (njezino drugo „ime“) razvija osjećaje prema Nicku Ravenu, preispituje sebe, svoj život i odanost bandi Škorpiona. Nick Raven se isto prikazuje kao ambivalentan lik jer se pred čitateljem tijekom romana otkrivaju sve strane njegova karaktera, i dobre i loše. Kroz njihov odnos prikazana je i ljubavna, ali kriminalistička tematika (odnosi bandi, njihovo funkcioniranje), kao i egzistencijalna (izričito ili suptilno prikazana uvjetovanost likova njihovim postupcima i sudbinom). U romanu postoje i sporedni likovi (bivši dečko, najbolji prijatelji, djevojčin brat) koji su dobro okarakterizirani i bitno sudjeluju u razvoju priče.

Roman ima 29 poglavlja, počinje prologom i završava dvama epilozima (zvijer i ljepotica) u kojima se otkriva kraj dvaju glavnih likova. Andrea Tomić, bez obzira na mladost, ozbiljno pristupa tekstu, a narativ je logično i tekstualno promišljen te razrađen na više od 300 stranica. Poseban šarm ovoj knjizi daje urbana tematika (rijetko hrvatski pisci pišu o takvim temama), stil pisanja (nježan, ali povremeno i surov) te smještanje glavne radnje u „američki“ diskurs, zajedno s imenima i pripadajućom nomenklaturom. Isto tako, dobar je omjer između dominirajućih tematskih okosnica što daje napetost radnje do samoga kraja koji je pomalo neočekivan (sve njezine sastavnice vode čitatelja u jednome smjeru, no autorica ne upada u zamku „običnosti“).

Zaključno bi se moglo reći kako je hrvatska književnost dobila mladu autoricu koja se ne libi ući u drugačije narative i tematike, koja ozbiljno pristupa tekstu i njegovu razvoju, koja je za svoje godine prilično plodna i vrijedna (četiri romana, svaki ima impozantan broj stranica), ali i ozbiljna u svome radu (profesionalna internetska stranica, objavljivanje online i na engleskome jeziku) te će biti zanimljivo gledati u kojemu će se smjeru razvijati i što će nam ponuditi u budućnosti.

Fotografija: Martina (@the.book.monster)

Tekst: Livija Reškovac

Ako sa dovoljno strpljenja i čestitosti pročitate ovu knjigu, možda će vam promijeniti život.

New Republic

Nikada nisam bila dobra u pisanju recenzija za one romane koji me oduševe u toj mjeri da se osjećam da jednostavno ništa što o njima napišem neće biti dovoljno jer ne može ni blizu prikazati koliko sam zapravo uživala u knjizi. Ovo je jedna takva.

S radom Milana Kundere upoznala sam se preko Nepodnošljive lakoće postojanja, još jednog roman o kojemu sam dugo, dugo razmišljala i kojeg redovito svrstavam u svoje favorite. Iako je ova knjiga nešto manje poznata, meni osobno se svidjela još više.

„Čovjek zna da ne može obuhvatiti svemir, sa svim njegovim suncima i zvijezdama. Smatra daleko nepodnošljivijim što je osuđen da mimoiđe drugo beskonačno, beskorisno, posve blizu i nadohvat ruke. Tamina je mimoišla beskonačnost svoje ljubavi, ja sam mimoišao tatu, i svatko mimoilazi svoje djelo, jer u težnji savršenstvu ulazimo u nutrinu stvari, a nikada ne možemo stići do kraja. To što nam je izmaklo beskonačno vanjskoga svijeta, prihvaćamo kao nešto prirodno. Ali to što smo mimoišli ono drugo beskonačno, za to ćemo sebi predbacivati do smrti.“

Ovo nije samo roman. Kao što kaže John Leonard iz New York Timesa, to je „istodobno bajka, književna teorija, politička rasprava, muzikološka studija i autobiografija. Može se zvati kako joj drago, jer je kao cjelina genijalna.“

Ja sam tip osobe koji voli pročitati radnju knjige prije nego ju uzme u ruke, zbog čega bi me poprilično nejasan kratki sadržaj ove knjige vjerojatno odbio da već nisam upoznata s Kunderinim tekstovima. Jednom kada sam pročitala knjigu, doduše, postalo mi je jasno zašto joj je opis takav – jednostavno ju ne možete opisati dovoljno dobro. Ipak, pokušat ću vam dati barem neke okvirne crte. 

Ovaj roman ima sedam odvojenih narativa kojima su zajedničke samo neke teme, a opet kao cjelina savršeno dobro funkcionira. Svaki narativ prati druge likove te ispituje različite aspekte ljudskog postojanja, preuređuje ih, naglašava i analizira. Svaki bi daljnji pokušaj opisivanja samo umanjio njegovu vrijednost jer ga ni jedna analiza ne može u potpunosti opisati.

„Dobro je znao da na dvije ili tri tisuće ljubavnih činova (koliko puta je zapravo vodio ljubav u životu?) ostaju samo dva ili tri stvarno bitna i nezaboravna, dok su oni ostali samo vraćanje, oponašanje, ponavljanja ili sjećanja“

Kundera ima fantastičnu sposobnost da opiše najdublje kutke ljudske psihe i ispriča nam priču o ljubavi, sjećanju, spolu, politici, pjesnicima, životu, postojanju, izolaciji, komunikaciji i još mnogo toga, Natjera vas da razmišljate o aspektima svog života o kojima ste samo ponekad, možda, razmišljali podsvjesno. Njegov stil je jedinstven i vrlo težak za opisati nekome tko nije čitao njegove tekstove. U isto je vrijeme jednostavan i poetičan; ispunjen filozofskim mislima i razmatranjima i specifičan u odabiru riječi i usporedbi, a sve to skupa kao da savršeno daje uvid u ljudsku svijest i njezinu kompleksnost.

Naziv Knjiga smijeha i zaborava savršeno joj odgovara jer ona je, barem za mene, bila upravo to.

Unatoč svim ovim hvalospjevima, upravo zbog tog specifičnog stila ova knjiga neće se svima svidjeti, a ukoliko ste zainteresirani za Kunderu i još ga niste čitali, možda bi ipak bilo bolje početi s Nepodnošljivom lakoćom. 

„Potrebno je tako malo, tako beskrajno malo pa da se čovjek nađe na suprotnoj strani granice iza koje sve gubi smisao, i ljubav, i uvjerenje, i vjera, i povijest. Čitava tajna ljudskog života počiva u tome što se odigrava u neposrednoj blizini te granice, čak i u direktnom dodiru s njom, što je od nje udaljen ne kilometrima nego tek jedan milimetar.“