Vjerujem da se svi sjećaju Huga, ali ako moja nona slučajno naiđe na ovaj tekst evo kratkog opisa – televizijska emisija iz devedesetih u kojoj su klinci preko telefona igrali mini-igre u kojima se upravljalo Hugom, nekakvim uhatim, zubatim trollom koji treba spasiti Hugolinu, njegovu sexy trollicu, od zle Mordane, koja je bila neka zla vještica, tako nešto. Sve to samo kako bi dobili nagradu koju su vjerojatno i platili pozivom. Emisiju su vodili voditelji: Boris, Kristijan i ona seksi voditeljica kojoj više ne znam ime, ali prilično sam siguran da sam zbog nje definirao svoju seksualnost. Eto, nona, to je to, sad znaš sve…

Klincima ta igra nije značila puno više od dobre zabave i prilike da pozdrave svoje prijatelje na televiziji, ali kako imam tendenciju dublje analizirati stvari (zbog čega sam nedavno zaključio da su Pokemoni crtić koji postoji samo kako bi djeci uništio snove – Zapis #4), tako sam to napravio i za Huga, odnosno, kako ga ja zovem - Simulator za život.

Idemo korak po korak…

1) Prijave, odnosno, nećeš čak dobiti ni priliku da sjebeš

Osim ako me mama muljala sve one godine kad me „kao“ prijavljivala da budem u emisiji, što sad kad to ovako pišem čak djeluje i moguće… No nema veze!

Pretpostavljam da se puno djece prijavilo za igranje u emisiji i vjerujem da nisu uvijek svi bili izabrani za prisustvovanje. Oni koji su došli dovoljno daleko bili su ili sretni ili uporni, a kad imaš prijavu koja se također naplaćuje, vjerujem da upornih i nije bilo baš nešto pretjerano puno.

Pa eto, žao mi je, klinac, ali vidiš ovog tipa koji je upravo triput zabio balon u stijenu? E pa čak i on je došao dalje od tebe…

I što možeš sad napravit po tom pitanu? Niš…

Život je većini ljudi sranje, ali barem ti ne laže da je sranje.

2) Kakav telefon imaš? Odnosno, tehnologija s kojom nemaš nikakve veze pokazatelj je tvog pravog iskustva

Budimo realni, neki klinci su bili sranje u toj igri jer im je bilo preteško za zapamtiti da je 4 lijevo, a 6 desno. Isto tako, onim najboljima, njima su vjerojatno starci igrali u pozadini, pritom samozadovoljno izmičući nadolazeće vlakove dok su djeci govorili da ostanu telefonu i prave se da to oni igraju.

A opet, neki klinci su u startu bili u usranoj situaciji zato jer su njihovi starci bili previše škrti da kupe telefon koji radi normalno. Onda mali stišće 4 kao manijak, a Hugo svejedno suicidalno šiba naprijed, ravno u provaliju.

Sori, klinac, ali Hugo je danas zaključio da će radije napraviti taj posljednji korak nego još jedan dan slušati Hugolinu kako se žali da opet nije svršila.

I što sad… Nemaš dobar telefon? Jebiga, onaj mali koji je slučajno triput pozdravio učiteljicu nakon što je pobijedio, on je imao dobar telefon. I to, naravno, znači da je bolji od tebe. Ti si tu samo da ti se drugi smiju i da im budeš motivacija da se prijave, jer svi znaju da mogu bolje od tebe.

3) Sigurno ćeš pogriješiti, odnosno, gotovo sigurno ćeš pogriješiti

Ali čak i ako te pozovu… i iako imaš dobar telefon… i pobijediš… Svejedno dolaziš do finala u kojem moraš povući pravo uže. I ne, tu ti čak ni stari koji zapravo igra umjesto tebe ne može pomoć.

Ništa, izaberi 2 i nadaš se da imaš sreće. Ali ne, dvojka te sjebe, zapravo je trojka bila točna, ili možda jedinica, teško je za reći… Bitno je samo to da jednostavno nisi imao sreće u životu

I sada te svi ostali klinci žale. I njihovi roditelji. I tvoji roditelji isto.

Imao si ideju, imao si sposobnost i svejedno te život nije tetošio.

Život ne bira svoje miljenike.

I život nije odabrao tebe.

4) Nagrada, odnosno, bo, evo ti što imamo, valjda je okej

Pobijedio si sve! Prošao si stazu, izabrao točno uže i sada ti svi čestitaju i svi žele biti ti! Čestitam! Ti si jedini koji je pravi pobjednik zato jer si popio savršen koktel sposobnosti i sreće!

Nažalost, nagrada ti i dalje može biti totalno sranje. Onaj jedan klinac dva dana ranije, on je dobio kostim na Xenomorpha, a što si ti dobio? Jebenu knjigu koju će brže pročitati tvoja mama nego ti.

Ništa, kažeš hvala, poklopiš i praviš se da nisi razočaran pred frendovima koji su te gledali kako igraš.

Ma kakvi, nisi dovoljno zreo da se praviš razočaranim, to počneš raditi kasnije u životu, negdje nakon osamnaeste nakon čega nikada ne prestaneš. Zato plačeš pred svima, vrištiš kako nisi htio jebenu knjigu i starci te grle, zato jer iako si razmaženo malo derište, svejedno te vole. Onda ti obećaju da će ti oni kupiti nešto drugo, neku pravu nagradu, što su mogli napraviti i bez da su ti morali organizirati feštu kako bi pred ekipom igrao video igru na televiziji.

U konačnici svi gube…

Najviše bi dobio onaj najskromniji, kojemu bi iskreno bilo svejedno kakva je nagrada zato jer cijeni iskustvo, ali znate što, takvi vjerojatno nisu ni igrali Huga. Takvi su možda vidjeli reklamu na televiziji i rekli: „Ma, meni je dosta samo gledati ovo“ i tako nastavili gurati dalje sve dok emisija nije ukinuta ili dok jednostavni nisu shvatili da im se ta glupost više ne gleda.

Nastavili su dalje kroz život pritom ne razmišljajući o sreći, o sposobnostima, o kvaliteti telefona kojeg trenutno imaju… Umjesto toga, jednostavno ih je bolio kurac.

Jer život je ionako prolazan i najbolje je ne previše razbijati glavu oko njega.