Goran Gluščić's Blog

Vijest! Od nedavno sam postao kolumnist za najstariji domaći gamerski portal Gamer.hr !

Kolumna se zove "Vrijeme koje nam je pregazio Super Mario", a ako vam ime zvuči poznato, to je zato jer je riječ o spiritualnom nastavku kolumna Zorana Žmirića koji ih je nekada pisao za razne hrvatske gaming časopise, a koje su kasnije objavljene u knjizi "Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man" (Iskreno preporučam tu knjigu, stvarno je nešto posebno!).

Najveća sličnost s originalom je struktura, što znači da iako je riječ o kolumnama - zapravo su to više kratke priče; dijalozi, monolozi i praćenje običnog života nekolicine gamera.

Pa ako vam to zvuči zanimljivo, tekstove možete pronaći ovdje: http://www.gamer.hr/author/goran-g/

Cheers!

Vjerujem da se svi sjećaju Huga, ali ako moja nona slučajno naiđe na ovaj tekst evo kratkog opisa – televizijska emisija iz devedesetih u kojoj su klinci preko telefona igrali mini-igre u kojima se upravljalo Hugom, nekakvim uhatim, zubatim trollom koji treba spasiti Hugolinu, njegovu sexy trollicu, od zle Mordane, koja je bila neka zla vještica, tako nešto. Sve to samo kako bi dobili nagradu koju su vjerojatno i platili pozivom. Emisiju su vodili voditelji: Boris, Kristijan i ona seksi voditeljica kojoj više ne znam ime, ali prilično sam siguran da sam zbog nje definirao svoju seksualnost. Eto, nona, to je to, sad znaš sve…

Klincima ta igra nije značila puno više od dobre zabave i prilike da pozdrave svoje prijatelje na televiziji, ali kako imam tendenciju dublje analizirati stvari (zbog čega sam nedavno zaključio da su Pokemoni crtić koji postoji samo kako bi djeci uništio snove – Zapis #4), tako sam to napravio i za Huga, odnosno, kako ga ja zovem - Simulator za život.

Idemo korak po korak…

1) Prijave, odnosno, nećeš čak dobiti ni priliku da sjebeš

Osim ako me mama muljala sve one godine kad me „kao“ prijavljivala da budem u emisiji, što sad kad to ovako pišem čak djeluje i moguće… No nema veze!

Pretpostavljam da se puno djece prijavilo za igranje u emisiji i vjerujem da nisu uvijek svi bili izabrani za prisustvovanje. Oni koji su došli dovoljno daleko bili su ili sretni ili uporni, a kad imaš prijavu koja se također naplaćuje, vjerujem da upornih i nije bilo baš nešto pretjerano puno.

Pa eto, žao mi je, klinac, ali vidiš ovog tipa koji je upravo triput zabio balon u stijenu? E pa čak i on je došao dalje od tebe…

I što možeš sad napravit po tom pitanu? Niš…

Život je većini ljudi sranje, ali barem ti ne laže da je sranje.

2) Kakav telefon imaš? Odnosno, tehnologija s kojom nemaš nikakve veze pokazatelj je tvog pravog iskustva

Budimo realni, neki klinci su bili sranje u toj igri jer im je bilo preteško za zapamtiti da je 4 lijevo, a 6 desno. Isto tako, onim najboljima, njima su vjerojatno starci igrali u pozadini, pritom samozadovoljno izmičući nadolazeće vlakove dok su djeci govorili da ostanu telefonu i prave se da to oni igraju.

A opet, neki klinci su u startu bili u usranoj situaciji zato jer su njihovi starci bili previše škrti da kupe telefon koji radi normalno. Onda mali stišće 4 kao manijak, a Hugo svejedno suicidalno šiba naprijed, ravno u provaliju.

Sori, klinac, ali Hugo je danas zaključio da će radije napraviti taj posljednji korak nego još jedan dan slušati Hugolinu kako se žali da opet nije svršila.

I što sad… Nemaš dobar telefon? Jebiga, onaj mali koji je slučajno triput pozdravio učiteljicu nakon što je pobijedio, on je imao dobar telefon. I to, naravno, znači da je bolji od tebe. Ti si tu samo da ti se drugi smiju i da im budeš motivacija da se prijave, jer svi znaju da mogu bolje od tebe.

3) Sigurno ćeš pogriješiti, odnosno, gotovo sigurno ćeš pogriješiti

Ali čak i ako te pozovu… i iako imaš dobar telefon… i pobijediš… Svejedno dolaziš do finala u kojem moraš povući pravo uže. I ne, tu ti čak ni stari koji zapravo igra umjesto tebe ne može pomoć.

Ništa, izaberi 2 i nadaš se da imaš sreće. Ali ne, dvojka te sjebe, zapravo je trojka bila točna, ili možda jedinica, teško je za reći… Bitno je samo to da jednostavno nisi imao sreće u životu

I sada te svi ostali klinci žale. I njihovi roditelji. I tvoji roditelji isto.

Imao si ideju, imao si sposobnost i svejedno te život nije tetošio.

Život ne bira svoje miljenike.

I život nije odabrao tebe.

4) Nagrada, odnosno, bo, evo ti što imamo, valjda je okej

Pobijedio si sve! Prošao si stazu, izabrao točno uže i sada ti svi čestitaju i svi žele biti ti! Čestitam! Ti si jedini koji je pravi pobjednik zato jer si popio savršen koktel sposobnosti i sreće!

Nažalost, nagrada ti i dalje može biti totalno sranje. Onaj jedan klinac dva dana ranije, on je dobio kostim na Xenomorpha, a što si ti dobio? Jebenu knjigu koju će brže pročitati tvoja mama nego ti.

Ništa, kažeš hvala, poklopiš i praviš se da nisi razočaran pred frendovima koji su te gledali kako igraš.

Ma kakvi, nisi dovoljno zreo da se praviš razočaranim, to počneš raditi kasnije u životu, negdje nakon osamnaeste nakon čega nikada ne prestaneš. Zato plačeš pred svima, vrištiš kako nisi htio jebenu knjigu i starci te grle, zato jer iako si razmaženo malo derište, svejedno te vole. Onda ti obećaju da će ti oni kupiti nešto drugo, neku pravu nagradu, što su mogli napraviti i bez da su ti morali organizirati feštu kako bi pred ekipom igrao video igru na televiziji.

U konačnici svi gube…

Najviše bi dobio onaj najskromniji, kojemu bi iskreno bilo svejedno kakva je nagrada zato jer cijeni iskustvo, ali znate što, takvi vjerojatno nisu ni igrali Huga. Takvi su možda vidjeli reklamu na televiziji i rekli: „Ma, meni je dosta samo gledati ovo“ i tako nastavili gurati dalje sve dok emisija nije ukinuta ili dok jednostavni nisu shvatili da im se ta glupost više ne gleda.

Nastavili su dalje kroz život pritom ne razmišljajući o sreći, o sposobnostima, o kvaliteti telefona kojeg trenutno imaju… Umjesto toga, jednostavno ih je bolio kurac.

Jer život je ionako prolazan i najbolje je ne previše razbijati glavu oko njega.

Danas sam, za promjenu, dobre volje pa zato pišem ovaj tekst. Dobre sam volje zato jer sunce sja visoko, nebo je uglavnom plavo (onako, lijepo plavo) i zato jer nemam pametnijeg posla od pisanja ovog teksta, što je uvijek dobra stvar, jer pametniji posao je istovremeno i posao, a imati posao je tlaka.

Za moje loše raspoloženje uvijek primarno krivim ružno vrijeme, zbog čega bi me neki nazvali meteoropatom, a neki drugi vjerojatno idiotom. I iako su i jedni i drugi u pravu, točniji su vjerojatno oni potonji jer u moru pravih problema kojima često bivam okružen, ja ujutro uglavnom krivim vrijeme. Pa umjesto da sređujem ta sranja koja se talože jedan na drugog i već pošteno smrde, ja kažem „Opet pada kiša“ ili „Opet je oblačno“, što bi se normalnom čovjeku prevelo kao „Danas opet neću raditi ništa nakon čega ću se jadnicima oko sebe žaliti kako mi je teško“.

Tako to ide.

Pa onda kada ti deseta osoba, ničim osim tobom povezana s prijašnjih devet, kaže da si 'drama queen' sve to skupa prestaje biti simpatično i zapravo postaje problem. Donekle.

Naime, 'drama queen'-jadnicima sve što se događa je scena iz filma. U filmu nema (ili barem ne bi trebalo biti) dosadnih sredina u kojima se ništa ne događa. Takve stvari nitko ne želi gledati… Ili barem nitko ne bi trebao. Mi „normalni“ želimo gledati snažne uspone i bolne padove, sve između je krešendo koji raste prema jednom od ta dva pola, nikada ne navijamo za antiklimatični PUF nakon kojeg svi sudionici scene slegnu ramenima pa puste drugi film i preuzmu druge uloge. Jer čak i kad neka priča, kao na primjer Ellisov 'The Rules of Attraction', završi usred rečenice, bez da nam se pruži pravi kraj, taj kraj zapravo na BUM način zaokružuje sve što je pisac ranije htio reći. Naravno, pravi život je samo niz beznačajnih PUF-ova, ali pravi život je abnormalno dosadan i hitno mu treba kvalitetan redatelj.

Ti BUM-ovi, to je instinktivno razmišljanje jednog drama queena. Toj osobi je sve je veće od života i svaki trenutak, koliko god besmislen dio, u njegovoj ili njenoj ograničenoj glavi djeluje kao nešto veliko.

Nema sumnje, 'drama queen' će vam zakomplicirati život. Ponekad na bolji način, češće na lošiji, ali barem vam s njima neće biti dosadno. Ili tako nešto… Zapravo, sad kad bolje razmislim, klonite ih se. Ne treba vam to u životu.

Ako ništa drugo, barem često ispadnemo kvalitetni umjetnici. Valjda… Jer što drugo može raditi osoba kojoj je sve dramatično. U tom našem fiktivnom svijetu barem ne postoje PUF-ovi koji brišu radnje, umjesto toga, tu su uvijek BUM-ovi pa ponekad propupaju, ponekad se usmrde, ali nikad… ikad… se ne dogodi ništa.

Jer ništa je dosadno.

Koliko god to bilo bliskije stvarnom životu.

P.S: Iz nekog razloga 'drama king' nije validan termin, usprkos tome što, iz mog iskustva, muškarci češće stvaraju dramu od žena. Svašta.

Jako je lako postati dobar pisac. Ne samo da je lako već i nema apsolutno nikakve veze pisanjem.

Evo vam 10 koraka koje morate pratiti kako biste bili dobar pisac:

1. Ako netko tvoj rad posere javno – šuti.

2. Ako netko koga ne poznaješ tvoj rad posere privatno – jebi mu mater.

3. Ako netko koga poznaješ tvoj rad posere privatno – jebi mu mater iza leđa.

4. Ne budi šupak.

5. Ako baš moraš biti šupak – budi zabavni šupak.

6. Nemoj govoriti drugima kako dobro pišeš i kako ti super ide jer time postaješ nezabavni šupak.

7. Ako ti svi prijatelji i poznanici govore kako dobro pišeš, ne vjeruj im. Seru. Također postoji vjerojatnost da to rade iz sažaljenja jer znaju za neke tvoje mentalne probleme kojih ti sam nisi svjestan, vjerojatno zato jer je taj nikad obavljeni 'razgovor' s roditeljima bio previše za njihova krhka srca. Preporučam testiranje.

8. Ako svi ljudi koji ne poznaješ kažu da je tvoje pisanje sranje, vjeruj im. To je tako jer ih iskreno boli kurac za tebe kao osobu i komentiraju samo sranje kojim si im upravo potrošio vrijeme. Doduše, postoji vjerojatnost da će im tekst biti toliko loš da zbog toga počnu vjerovati kako si stvarno manje vrijedna osoba. To je rizik koji dolazi s pisanjem. Ne preporučam gađanje nekoga od njih bocom pošto time navodno potvrđuješ svoj netalent kojega si i sam zapravo svjestan.

9. Ne slušaj šupka kojemu si antipatičan. Taj će srati po tebi kad god može. Tvoja pašta njemu je prekuhana i presoljena, voziš presporo, smrdiš, glup si i pisanje ti ne valja.

10. Šupak kojemu si antipatičan ima razlog zašto to misli. Prestani biti antipatičan. U najgorem slučaju, plati cugerima ispred trgovine da ga nauče da ipak nisi tako loš i nakon toga zakopaju njegovo tijelo na njivi.


Eto, to je to. Jako je jednostavno i toga se može držati svatko kome nije problem kontrolirati se. Za kvalitetniju kontrolu preporačaju se: alkohol, droga, masturbacija, čokolino, pornografija sa životinjama i topla paperjasta dekica ispod koje ćete se osjećati sigurno.
Ne preporuča se: tommy majoneza, ružno vrijeme, život s roditeljima, zec kao kućni ljubimac i čitanje komentara na youtubeu.

I nemojte zaboraviti da u bilo kojem trenutku možete prestati pisati i tako postati vrijedan član moderne civilizacije.

Sretno!

Je li vam se dogodilo kad da čitate knjigu koju vam se baš i ne da čitati pa malo preskačete riječi, onda rečenice, onda stranice… Osjećate se obvezano završiti je (jer vi ne odustajete!) pa na kraju nekako dođete do kraja, etiketirate knjigu kao smeće i idete probati naći nešto bolje. I tako idete u krug, zauvijek, sve dok ne požalite zbog toga što se cijelo to vrijeme niste radije bavili kuhanjem?

E… Nemojte to više raditi. Stvarno. A možda je to samo moj problem i sada zapravo pričam samom sebi. Nema veze, uglavnom, Gorane, slušaj… A vi ostali isto…

Ako vam čitanje u ikojem trenutku postane naporno – prestanite čitati, odložite knjigu, vratite je u knjižnicu, što već… Ako u nekoj određenoj fazi ne želite čitati neku određenu knjigu (ili žanr), to ne znači da vam se ona neće svidjeti par tjedana/mjeseci/godina kasnije, ali ako se prisilite pročitati je – mentalno ćete je označiti kao sranje i tek onda se više nećete imati potrebe vratiti na nju. Time možete osakatiti mogućnost da vam ona jedan dan bude najdraža knjige, ili barem adekvatno wc štivo.

A i zašto trošiti vrijeme na knjige koje vam se ne sviđaju? Ne pričamo ovdje o filmovima koje možete pogledati u cca dva sata, već o knjigama koje uglavnom uzimaju puno više od toga. Biste li pogledali pet sezona serije iako vam uopće ne odgovara? Da, možete se prisiliti pogledati dvije ako vam netko kaže „Totalno postane bolja kasnije“ (što svejedno nitko zapravo ne posluša), ali neki puta je možda bolje ipak prestati. Ne želite zamrziti tu knjigu/seriju, a ne želite zamrziti ni čovjeka koji ju vam je preporučio (najčešće jedno ide s drugim).

Vrijeme lektira je mrtvo, ljudi. Nitko vas više ne tjera da čitate (dobro, možda neke od vas stvarno tjeraju i meni je iskreno žao zbog toga) pa onda čitajte jer želite. Ako ćete se siliti čitati i uzimati film-pauze kako biste se odmorili od čitanja, onda ne čitate knjigu koja vam u tom trenutku odgovara. Odjebite to i nađite neku drugu.

Knjige nisu sprave za mučenje, kvragu.

I prestanite biti moram-do-kraja osoba. Jel' baš toliko mrzite sami sebe?

Pas mater.

Dok sam odrastao uvijek sam bio team Digimon, što znači da moja nostalgija definitivno teži na tu stranu. Ne, više nikada neću gledati stare epizode, osim možda s djetetom jedan dan, ali čak i tada ću vjerojatno u ruci imati mobitel i samo glumiti da sam stvarno zainteresiran (to samo zato jer znam što se sve dogodi kasnije).

Fanova Pokemona je u startu bilo više i uvijek su tvrdili da su Digimoni samo jeftini ripoff THE dječjeg crtića koji je tada bio Pokemon. Sad kad smo odrasli i dalje govorimo iste stvari, jer ništa se zapravo ne mijenja osim što novi klinci ne gledaju ono što smo mi gledali nekada.

Ali ono što razumijem danas je da su Pokemoni oduvijek bili bolje pisan dječji crtić i samim time priča koja je manje manipulirala dječjim nemaštovitim mozgovima.

Evo i odgovora zašto...

Kao prvo: oba crtića su imala jedan primarni cilj - prodati što više figurica, igračka, igrica…. Obje priče su imale more slatkih i opakih beštija. Digimoni možda malo i vode na tom polju, iz perspektive hipotetskog zapravo-ne-kužim-ništa djeteta, jer tu su bili anđeli, dinosauri, dinosauri-roboti, vukovi, vukovi u vojnim hlačama... Djeci je to kul jer djeca ne žele samo imati WereGarurumona nego djeca žele biti jebeni WereGarurumon (za razliku od MetalGarurumona koji je bio meh at best).

Nije to bio jedini razlog zašto smo voljeli Digimone – ta je priča definitivno mračnija i brutalnija i osjećali smo se manje dječje, što je bio glavni razlog zašto smo preferirali taj crtić nad onim glupavim, očito-dječjim Pokemonima.

Sve to stoji, ali…

Radnja Digimona nikad nije bila dobra i to baš zato što je usprkos svemu to i dalje ostao dječji crtić. Digimoni su tako bili brutalni crtić koji zapravo nije brutalan. Nikome se od glavnih likova ništa ne može dogoditi, kao ni njihovim digimonima. Negativci su zli, povremeno će eliminirati nekog nebitnog sporednog lika zato jer ih moramo mrziti i onda će ih naši dragi protagonisti poraziti. To je standardna shema iz bajki i isto tako ona koju danas prate holivudski filmovi. A čim nešto usporediš s holivudskim znaš da nije dobro, barem ne bi trebalo biti ljudima starijima od dvanaest.

Pokemoni su isto tako bili očito pravljeni za djecu, pa tako za razliku od Digimona, ovdje baš nitko nikada nije nastradao (osim što se Pikachu onesvijestio šest tisuća puta). Riječ je o često humorističnoj šarenoj avanturi punoj pozitive i ugodnih vibracija (sve ono što morate mrziti ako ste edgy dvanaestogodišnja osoba koja preferira Digimone).

I opet… Pokemoni su nekako uspijevali biti daleko intenzivniji.

Razlog tome je vječna nesigurnost. Ulozi su bili manji, Ash i njegove džepne beštije neće poginuti ako izgube. Tako se ne trebamo se previše bojati jer znamo da im se neće dogoditi ništa strašno, ali s druge strane, ulozi su i dalje postojali, samo su bili drugačije postavljeni.

Kroz taj smo crtić pratili Ashove avanture, njegovo skupljanje bedževa i sudjelovanja na turnirima. Ash nije uvijek pobjeđivao, čakšto, često je gubio. Znam kad sam kao klinac gledao njegov dolazak na ogromni turnir i bio totalno uzbuđen zbog toga. I… Ash je izgubio negdje u osmini turnira. Nismo vidjeli nastavak tog epičnog događaja, niti smo dobili nekakav klimaks. Ta je avantura za njega stala i time istovremeno i za nas. Još uvijek se sjećam razočaranja kojeg sam tada osjećao. Jer… Zašto? Čemu? Mi želimo gledati protagoniste kako pobjeđuju! Uvijek! Zauvijek!

Takvi su trenuci boljeli puno više nego što boli situacija u Digimonima u kojoj je netko skoooroooo nastraaaadaaaoooo, ali ne… Okej je zapravo. I evo, evoluirao je u sedamnaestu formu i sad je uspio poraziti neprijatelja.

Meh.

Pokemoni su bili zao crtić, naizgled pun sreće i veselja, ali zapravo pun poruka u kojima se svakom djetetu govori kako on nije protagonist, nije neporaziv, nije bezgrješan, nije spešl litl snouflejk…

Pa jebote, jel' Pokemone pisao Tyler Durden? Možda i je...

I zato su Pokemoni bolje pisan dječji crtić od Digimona.

Da, mislim na tebe.

Pisao/la ti priče ili poeziju, tek se počeo/la baviti pisanjem ili iza sebe već imaš petnaest knjiga, deset nagrada, brdo fanova - tvoji tekstovi su svejedno sranje.

Naravno, to nije objektivno mišljenje, a nije ni svako subjektivno, ali koliko god za sebe mislio da si dobar i koliko god ljudi oko tebe ti konstantno puca: "Ovo je odlično!" komentare, svejedno će postajati ljudi koji će iskreno za tvoj tekst misliti da je sranje.

To mišljenje neće biti izazvano ničim osobnim niti će to misliti zato jer su zli šupci koji nemaju pojma što je dobro... Ti će ljudi iskreno, iz dubine svog savršeno funkcionalnog srca, misliti da je tvoj tekst takva katastrofa da čak i u digitalnom izdanju nekako uništava stabla.

I naravno, ne možeš ništa napraviti po tom pitanju.

Ovo NIJE zapis kojim želim reći: "Ignorirajte kritičare, držite se svojih i budite sretni."

Daleko od toga. Zapravo, nema ovdje neke dublje razine. Tvoji tekstovi su sranje i to je to. Negdje postoji osoba koja bi nakon čitanja tvojih tekstova imala potrebu isprintati ih, ili možda kupiti tvoju knjigu, samo kako bi te namlatila time.

I to je sasvim u redu (dobro, možda ne baš onaj dio s mlaćenjem, ali recimo da ta osoba neće stvarno naići na tebe).

Zato nemoj se osjećati nadmoćno, nemoj misliti da si u nekoj posebnoj izoliranoj kategoriji ili da si bolji od drugih... Jer tvoji tekstovi su nekome sranje i nikad nećeš to promijeniti.

Naravno, sranje je i ovaj zapis. A ako to misliš, to samo znači da se slažeš sa mnom. :)

Nedavno je jedna moja priča objavljena u dvotjedniku Zarez. Nije riječ o žanrovskoj priči, već se radnja fokusirala na probleme unutar jedne obitelji iz perspektive kćerke. To sad zvuči kao ekstremno česta tema u literarnoj fikciji, jer i je, ali to sad nije poanta ovoga što pišem sada.

Priča je čisto fiktivna. Zapravo je ulomak iz romana na kojemu sam radio jedno vrijeme i dugoročno - radnja stvarno nema nikakve veze sa mnom, mojom obitelji i ljudima oko mene.

No objavljeno ovako samostalno, možda je tako ispalo jer dan nakon objave zvala me mama i pitala me: "Zašto to pišeš? Što tako ti vidiš nas? U ovom tekstu je barem pet istina."

U skoro svaki oblik fikcije koji pišem ubacim nešto što znam. Čini mi se da ubacivanjem pravih detalja činim priču stvarnijom. Stavljam imena ljudi koje poznajem, nečije mušice ili poštapalice, načine na koji netko priča. No usprkos tome, nikada mi, za sad, nije bio cilj napisati biografsku priču. A opet... Nisu ti detalji ni potpuno slučajni.

Tako da pisanjem sam napokon zabrinuo starce. To je loše, ali u jedno ruku je i dobro, jer barem znam da idem prema nečemu. To više nisu moje beznačajne škrabotine, sad, objavljeno u novinama koje se mogu kupiti na svakom kiosku, te riječi imaju nekakvu snagu, makar na mikro (obiteljskoj) razini.

No da napookom dođem do zabavnog djela...

U mojoj fiktivnoj priči majka protagonistice je i dalje oženjena, ali usprkos tome ima redovite ljubavnike. To je kolegicama moje majke bilo posebno zanimljivo i navodno su cijeli dan umirale od smijeha, pogotovo na dio u kojem protagonistica ne može zaspati zbog orgazmičnih uzvika njezine majke.

Odlično.

Moj pokušaj pisanja ozbiljne priče rezultirao je salvama smijeha. A i ja sam se smijao kad sam to saznao i smijem se i sad. Jedino moj tata nije ništa komentirao nakon što ju je pričao i to me još uvijek malo uznemiruje.

No nisu svi moji tekstovi o obitelji, naravno. Pa se pitam bi li se još ljudi moglo pronaći u njima. Jer, iako ja osobno ne razmišljam o tome, vjerojatno bi stvarno mogli.

Pa možda su te naše priče, koliko god fiktivne bile, zapravo istovremeno i jako stvarne. Možda su one preslika svijeta koji nas okružuje. Samo još jedna nijansa, začinjena događajima koji su uzbudljiviji i luđi od stvarnosti. Ili možda čak i pojednostavljeni i ublaženi kako bi, ironično, bili realističniji.

Sigurno svaki autor ima drugi način rada i tko zna, možda netko drugi u svojim tekstovima stvarno ima kompletno originalne trenutke i likove.

Ja znam da ja nemam.

I sve ovo je samo predugačak tekst kojim se ispričavam zato što sam vam, ako vas iole dobro poznajem, gotovo sigurno u nekom trenutku ukrao identitet. A ako nisam, vjerojatno hoću.

Ne znam koliko će ovakvi tekstovi uroditi plodom, odnosno imati ikakvog smisla, ali zato eksperimentalno stavljam prvi zapis i čekam reakcije ili barem nedostatak istih. Doduše, u slučaju potonjeg svejedno ih možda nastavim pisati jer mi takozvani pisci/autori/besramni-škrabatori ionako primarno pišemo za sebe i našu vlasititu nepostojeću publiku.

Imaginarna publika - imaginarni prijatelji za tipkajuće egomanijake.

Na fejzbuku pišem mnogo gluposti, ali najčešće me sram pisati o svom "spisateljskom životu". Jednom sam naišao na članak 'How to beat the shame of beaing a writer' i nekako sam suosjećao s napisanim. Ja pišem jer moram pisati, jer imam apsolutnu potrebu izmišljati i zapisivati svoje ideje. Istovremeno mi je ekstremno neugodno pričati s ljudima o tome, na ikoji način sebe stvarno prezentirati kao nekakvog "pisca". Radim to jer to volim i određena ekspozicija dolazi s time, ali definitivno volim odvajati jednu stvarnost od druge.

Ovim zapisom ovdje (i mogućim nastavcima) prezentirat ću tu svoju spisateljsku stranu koju najčešće odbijam i ignoriram. Pisati ću o stvarima koje sam doživio, proživio, što sam napravio... Iskusniji domaći pisci (oni koji su čak objavili svoje knjige!) sigurno imaju više profesionalnih anegdota, ali moje to definitivno neće biti.

Samo škrabanje jednog besramnog škrabatora. =)

P.S: Nikada nisam imao blog ni vodio išta slično pa je ovo čak malo uzbudljivo!