Nedavno je jedna moja priča objavljena u dvotjedniku Zarez. Nije riječ o žanrovskoj priči, već se radnja fokusirala na probleme unutar jedne obitelji iz perspektive kćerke. To sad zvuči kao ekstremno česta tema u literarnoj fikciji, jer i je, ali to sad nije poanta ovoga što pišem sada.

Priča je čisto fiktivna. Zapravo je ulomak iz romana na kojemu sam radio jedno vrijeme i dugoročno - radnja stvarno nema nikakve veze sa mnom, mojom obitelji i ljudima oko mene.

No objavljeno ovako samostalno, možda je tako ispalo jer dan nakon objave zvala me mama i pitala me: "Zašto to pišeš? Što tako ti vidiš nas? U ovom tekstu je barem pet istina."

U skoro svaki oblik fikcije koji pišem ubacim nešto što znam. Čini mi se da ubacivanjem pravih detalja činim priču stvarnijom. Stavljam imena ljudi koje poznajem, nečije mušice ili poštapalice, načine na koji netko priča. No usprkos tome, nikada mi, za sad, nije bio cilj napisati biografsku priču. A opet... Nisu ti detalji ni potpuno slučajni.

Tako da pisanjem sam napokon zabrinuo starce. To je loše, ali u jedno ruku je i dobro, jer barem znam da idem prema nečemu. To više nisu moje beznačajne škrabotine, sad, objavljeno u novinama koje se mogu kupiti na svakom kiosku, te riječi imaju nekakvu snagu, makar na mikro (obiteljskoj) razini.

No da napookom dođem do zabavnog djela...

U mojoj fiktivnoj priči majka protagonistice je i dalje oženjena, ali usprkos tome ima redovite ljubavnike. To je kolegicama moje majke bilo posebno zanimljivo i navodno su cijeli dan umirale od smijeha, pogotovo na dio u kojem protagonistica ne može zaspati zbog orgazmičnih uzvika njezine majke.

Odlično.

Moj pokušaj pisanja ozbiljne priče rezultirao je salvama smijeha. A i ja sam se smijao kad sam to saznao i smijem se i sad. Jedino moj tata nije ništa komentirao nakon što ju je pričao i to me još uvijek malo uznemiruje.

No nisu svi moji tekstovi o obitelji, naravno. Pa se pitam bi li se još ljudi moglo pronaći u njima. Jer, iako ja osobno ne razmišljam o tome, vjerojatno bi stvarno mogli.

Pa možda su te naše priče, koliko god fiktivne bile, zapravo istovremeno i jako stvarne. Možda su one preslika svijeta koji nas okružuje. Samo još jedna nijansa, začinjena događajima koji su uzbudljiviji i luđi od stvarnosti. Ili možda čak i pojednostavljeni i ublaženi kako bi, ironično, bili realističniji.

Sigurno svaki autor ima drugi način rada i tko zna, možda netko drugi u svojim tekstovima stvarno ima kompletno originalne trenutke i likove.

Ja znam da ja nemam.

I sve ovo je samo predugačak tekst kojim se ispričavam zato što sam vam, ako vas iole dobro poznajem, gotovo sigurno u nekom trenutku ukrao identitet. A ako nisam, vjerojatno hoću.