Rousseau je smatrao da je svatko od nas rođen dobar, ali nas kvari okolina.

Fresco je pak držao da nitko nije dobar ili loš, nego je svatko od nas savršeno prilagođen okolini iz koje dolazi. On je, naime, bio determinist.

Rekao bih da sam u jednoj mjeri determinist i ja (za mene, slobodna volja je tu, ali je ona sama po sebi iluzorna, ono što sam nazvao "fina iluzija", dakle, iluzija koja je dostatna za naše živote, ali je objektivno podložna većim zakonima; recimo, slobodna volja kao izraz implicira autonomiju koju zapravo nema).

Sa tim rečenim, kako gledati na dobro i zlo...?

Zlo je kudikamo lakše jer ovisi o subjektu, o perspektivi. Jainist bi možda rekao da je svatko od nas zao iz perspektive trave ako hoda po njoj umjesto po zemlji. Iz perspektive komaraca, ljudska bića su genocidna banda, zločinci, koji čak nemaju osnovne pristojnosti dati im piti krv.

Zlo ovisi o onome koga se pita.

Možda, malo više teistički, zlo je poznavati dobro, a opet ga svjesno hotimice odbiti. Proces dakle odbijanja dobrog. Ono je glagol u tom slučaju, djelovanje, perpetualno udaljavanje od nečeg, a to nešto je dobro.

Što je onda dobro? Iz perspektive individue, opet isto kao kod zla, sve jasno, razumljivo... Ali objektivno, što dobro jest? Postoji li dobro na objektivnoj razini, kao aspekt ili sloj stvarnosti, štoviše, kao stvarnost sama?
Je li dobrota dakle objektivno tu... ili je tek ljudski umišljaj? To je zanimljivo pitanje.

Odgovor na njega, rekao bih, u riječi je "nužno". U svojim radovima pisao sam o dihotomiji istine i svrhe, naime, da istina nije nužno svrhovita i vice versa.

Ukratko, to bi značilo ovo: nebitno je postoji li dobro zaista. Nije nužno da postoji. Bitna je naša odluka, naša - ako i nema dobra, ako je sve ludost - naša hrabrost djelovati makar ludo dobro. To je usporedivo sa pojmom jurodiva (svetih luđaka).

"Zašto to radiš? Zašto se trudiš? Kako te nije sram još uvijek se nadati, još uvijek vjerovati?"
"Ne znam. Da znam, možda bih odustao i ja."

Negdje sam davno napisao vezano uz istinu - kad bi neki svemirski kompjuter izračunao da je sve besmisleno i da se možemo svi slobodno ubiti, to ne bi promijenilo ništa. Sutrašnji dan bio bi isti.
U skladu sa tim, nebitno je ima li dobrog zapravo, objektivno - ili smo si to samo umislili. Sutrašnji dan, što god da je istina, ostat će isti. Ali neovisno o njegovoj istinitosti (nota bene!), dobro i kao pojam ima kapacitet zadržavanja svrhe.

Moja svrha može biti u dobrom pa i ako je to dobro tek umišljaj. Svrha ne ovisi o ishodu. To ju čini, možda, nečim veoma slobodnim i moćnim.
Sa svime tim rečenim, dakle, nebitno je ima li dobrog i zlog. Nebitno je. Ne mora sve oko nas biti shvatljivo i objašnjivo, a još manje vidljivo sa našim hrđavim ljudskim alatima kojima tražimo.

Ako danas dokažemo da je sve besmisleno, sutra sa novim alatima možda dokažemo suprotno; ono što je bitno jest povratak principima, onomu što za nas vrijedi sada, što je opipljivo po rezultatima.

Postoji jedan mit o bumbarima: "Po svim zakonima fizike, bumbar ne bi trebao moći letjeti. Ali bumbar to ne zna pa leti."

Što je onda čovjek, pojava dobra ili zla?

Ne znam, a odgovor svakako neće promijeniti moj sutrašnji dan.