Misao Quotes

“Seo je tužan, osećao da u njegovom srcu nešto umire, da je prazan, da pred sobom više nema nikakve radosti, nikakav cilj. Sedeo je utonuvši u misli i čekao. Naučio je na reci jedno: da čeka, da bude strpljiv i da osluškuje.”
― Hermann Hesse, Siddhartha

“Sputavamo htijenja, želje, čežnje, sebe ili drugih radi. Samo je misao slobodna, široka i duboka onoliko kolike joj dimenzije možemo dati. To je utješno, to je lijepo. Jedino tebi, moja nesanice, tvojim tužnom djetinjim očima i drhtavim trepuškama zabranjujem i plovidbu prostranstvima misli. Zabranjujem... A u zadnje vrijeme me svaki kucaj srca podsjeća kako davno skrivena misao na tebe gospodari svim ostalim mislima.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Amanet

“Ne može se spriječiti misao da se vrati samoj sebi, kao što se ne može spriječiti more da se vrati obali. Za mornara, to se zove plima; za krivca, to se zove grižnja savjesti. Bog podiže dušu kao i ocean.”
― Victor Hugo, Les Misérables

“Svaki beznačajan događaj, slučajno izgovorena reč, miris gorske trave, pesma naših sluškinja, smeh naroda okupljenog oko zabavljača na trgu, ukus omiljenog jela, pogled na naušnice ili haljinu, sve joj je, baš sve, bilo povod da se seti svoga muža i gospodara. Sve razlog da govori o njemu. Ma šta radila, misao joj je neprekidno oko njega obigravala. S kim god bila, bila je sa njim.”
― Ljiljana Habjanović Đurović, Zapis duše

“Misao je rad uma, maštanje je njegovo uživanje. Kad misao zamijenite maštanjem, onda uzmete mjesto hrane otrov.”
― Victor Hugo, Les Misérables

“This time, I won't lose my way. I'm going to believe in myself.”
― Satoshi Shiki, Kami-Kaze, Vol. 2

“I kakvu si ti to štetu pretrpio? Otkrit ćeš kako nitko od onih koji ti bude gnjev nije učinio ništa čime bi ti pogoršao um; samo je u tvojim mislima moguće tebi nanijeti kakvu štetu ili bol - one ne poznaju nikakva druga postojanja.”
― Marcus Aurelius, Meditations

“Sunce naizgled istječe - njegovo svjetlo širi se u svim pravcima, no bujica nikad ne presuši. Takvo širenje jest linearno; zato se njegovi traci zovu zrakama - zrače u produljenim crtama. Vidiš što je zraka ako pratiš kako sunčevo svjetlo u mračnu sobu prodire kroz uzak otvor. Ono se širi u ravnoj crti i udara, rekli bismo, u svako čvrsto tijelo, koje mu zatvara prolaz na drugu stranu - ondje se smješta te, niti klizi niti pada. Nešto slično vrijedilo bi i za tijek i postizanje univerzalnog uma - koji nije konačna bujica, nego neprekidno zračenje. I nema ničeg silovitog ni nasilnog u njegovu utjecaju na zapreke koje susreće - neće kliznuti, nego se smjestiti ondje i osvjetljivati sve što ga prima. Sve što ne odražava, uskraćuje sebi to svjetlo.”
― Marcus Aurelius, Meditations

“Patiti, voleti, biti srećan, nesrećan: sve se dešavalo unutra, u
misteriji našeg mozga, medu milijardama neurona. Želja, sećanje,
strah, agresivnost, misao, san, zavisili su delom od lučenja različitih
hemijskih supstanci, neurotransmitera, zaduženih za prenos poruka
od jednog do drugog neurona.”
― Guillaume Musso, Parce que je t'aime

“Vrijeme uporno glođe čovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog sadržaja.”
― Meša Selimović, The Fortress

“Zamisli da postoji ritam. Kao zaigrani ples opstojnosti, da je sve jedno i dobro i da ništa nije toliko strašno bitno... kako bi to bilo lijepo! Zamisli da si ti ja, a ja sam ti, u svojim dubinama da smo jedno te isto, a tek življenje nas je gomilom sjećanja zbunilo, kao kad pokušavamo zapamtiti brojke, a netko nam kraj glave nabraja što drugo, i tako zaboravimo...”
U sjeni od lišća je to govorio tanani glas mlade žene, blago zadihane, u bjelkastoj, debeloj, nenaročitoj haljini; nosila je crne cipelice. Njezine ruke su gole, mekane, blijede su, oblaste kao u djeteta, lice joj tako dobroćudno i vedro i neopisivo lako spremno na smijeh. Korak od nje, tumara bolesnik, tmuran, rezoner, malo od nje mlađi, emigre-inteligent imena Immanuel, koji tek nedavno je progonom napustio svoju zemlju. Oni ne govore istim jezikom, ali se razumiju; možda ne kognitivno, ali na razini čuvstava, shvaćaju se, osjete međusobne potrebe. I tako razmiljenom prašinom i opaljenim kamenjem, paučinom, tarabama ušuškanim u suhoj travi, starim mršavim stablima prelaze njihovi pogledi u hodu, a kamenje pucketa. Lijevo i desno parložine, šumarci, suha divlja loza i korov na osunčanoj zemlji.
“Kad bi sve bilo jedno...”, Immanuel prihvati, kao šaptom, lice skrivajući, “Tada bi svaka teškoća naših života, svaka trauma i bol zbilja bila samo stvar zaboravljanja i podsjećanja, tek bi se valjalo podsjetiti da ono što ćuti bol, što je poniženo, to zaista nisi ti...”
“Točno o tomu govorim.”, žensko kaza, i odmah zatim se nasmiješi. “Vidiš, Immanuel, kako je bolje kad smo vani... kako dan zapravo liječi, zrak, prostor, sunce, prašnjav cvijet; zemlja zna što je čovjeku potrebno...! A kuća je neki ljudski izum, kutija koja polako guši, dosta troši, ona je zaštitnik, a ipak nije prijatelj...”
O lijevoj opuštenoj ruci, pod sjenom rukava bijele košulje, mladić ne osjeti težinu, niti opaža hladnoću i cjelove, ali nekako čuje kuckanje ručnoga sata, od željeza, od kože, oblog, tankog, starog, ne sjeća se odakle mu. Vjetar ga udara po stomaku, i on je zgrčen, glava mu pognuta, sluša hod žene do sebe, oslušne:
“Ne osjećaš li se bolje...?”
“Malo samo. Ali je to, čini mi se, više do glave trenutno. Tako pasivno, neprestano, more me neke neugodne misli.”
“Onda ih izreci.”, glas je sada bio malo dalje; to je bilo rečeno brzo, pomalo nehajno, očas u vjetrenom zapuhu glasnije:
“Samo ih istreseš u sunce, ovako, kao deku, otreseš, odbaciš, samome svjetlu kažeš što osjećaš... a onda u svjetlu što već bude. Osvijetljene misli se makar vide, manje su strašne zato...”
― Ivan Baran, Veliki pad