Savjest Quotes

“A nema veće patnje od osame. Kad je čovjek sam, onda ga um i srce svom žestinom prigovaranja kore i muče. Onda su bolovi teži, a misli crnje nego da se ma kome, ma kako tužno ispovijeda. Savjest je nekada žešći i okrutniji sudac od svih šerijata i kadija koji su ikad postojali.”
― Enver Čolaković, Legenda o Ali-paši

“Mislim da svaki čovjek, ako je čovjek, mora imati neke svete neprikosnovene principe, preko kojih jednostavno ne smije prijeći. Nema cilja koji vrijedi toliko da se zbog njegova ostvarenja sva sredstva dopustiva, prvenstveno pred sopstvenom savješću.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Amanet

“Mislim da samo veliki ljudi mogu osjećati veliku tugu, da su patnja i tuga bezuvjetno povezani sa širinom savjesti, čistotom duše, dubinom srca.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Amanet

“Ne može se spriječiti misao da se vrati samoj sebi, kao što se ne može spriječiti more da se vrati obali. Za mornara, to se zove plima; za krivca, to se zove grižnja savjesti. Bog podiže dušu kao i ocean.”
― Victor Hugo, Les Misérables

“Možda nešto veliko, neponjantno preveliko, neka tiha vizija koju razumijevam sada skoro sveukupno rasapnut, nejasno nesvoj, nejak slučiti siže na shvatljivo i mnogo manje slobodan od njegove sadržine sasvim se maknuti; ja osjetim da više nisam ja. Možda nikada to nisam ni bio, ali ćutim, obuhvaćam, dotičem se spoznaje da i ako ima rastrovljenja, ono malne mora da je u neposrednom prepoznavanju vlastitih niskosti, prihvaćanju krivde pa i kad ne znamo iznaći što to bivanje jest, kud li rastrovljenje, kamoli krivda. I ja se nalazim u sivo-mlačnoj sobici bazdećoj po oporo oštroj bolesti gdje miruješ u svojoj bljedoplavoj haljini sa cvjetovima šarovito kičeroznim; osjet u meni je izvoran, stid je gusto neprobojan, gotovo me je strah dizati pogleda prema tebi, tvojemu licu okrunjenom bljedilom kuhinjskoga prozora. Mjesto tebe, u pod gledam, u pločice, postiđen uopće ti se obraćati, biti kraj tebe makar u predstanju pa i ako sam cijeloga života najviše htio baš ovdje uz tebe se nalaziti.
“Dogodilo se da si umrla. A sve što sam postigao, najviše na prevaru, uvjeravajući ljude da sam ono što nisam, dižući na tome cijeli svoj život, sve se počelo urušavati baš isti dan kad sam dobio vijest o tebi. Osjećao sam se raspadnut. Najniži. Sjećam se samo da nisam više imao snage...”
I sjećam se da si sjedila skoro i ne slušajući tako savršeno smirena, shvaćajući zaista i najniže gmizavce kakav sam ja, kao hrid kojega zapljuskuju tanahni valovi, zeleno-prozirni u odsustvu svjetla, odolijevala si mojim opravdanjima i bijednim mojim nenijama sasvim neusiljeno, sve da nisi pokazivala ni grote ljutnje - tek se suverenosti jedne dosjećam, udaljenosti, dostojne nedodirljivosti, a nakraju i tvoga šapta:
“Ali si se usudio.”
“Čuj me... Nije tako. To ipak nisam ja...”
― Ivan Baran, Veliki pad