čovjek Quotes

“Čovjek je životinja u svojoj pojedinačnoj osamljenosti savršeno tužna, u prirodi, moglo bi se reći, gotovo deplasirana! U stadu živeći već prilično dugo, čovjek je čovjeku čovjek, okrutniji naime od svake druge zvijeri. Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna i majmunska zvijer! Najsmješnija među životinjskim vrstama je sigurno vrsta majmunska, a koliko je majmun bliži neposrednom i logičnom životu od čovjeka? Poslije opice (koja u svakom pogledu zaostaje za drugim životinjama), čovjek je životinja najmajmunskija! Ta zvijer je proždrljivija od hijene, jer hijena prežderana strvinom može pokraj smrdljivog mesa da zaspi, dok čovjek, koji se prežderao toliko, da mu se od sitosti diže utroba - još uvijek ždere i, promatrajući oko sebe druge, gladne, sebi slične životinje, oblizuje se zadovoljno.”
― Miroslav Krleža, The Return of Philip Latinowicz

“Čovjek u bolu, u nesreći nauči mrziti, kao što u veselju i sreći nauči ljubiti. Velik mora da je onaj um koji u bolu i nesreći umije voljeti, ne zavidjeti.”
― Enver Čolaković, Legenda o Ali-paši

“Ljudi su ljudi i sve je ljudsko samo ljudsko, nažalost!”
― Miroslav Krleža, The Return of Philip Latinowicz

“Indijanac je stvorenje što ćete ga prije osjetiti nego vidjeti.”
― James Fenimore Cooper, The Last of The Mohicans

“Svaki čovjek je misterija. Možemo biti uvjereni kako nekoga znamo u dušu, a zapravo znamo samo onoliko koliko je on želio, koliko dopustio da znamo.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Amanet

“I cvijeće se na vjetru miješa sa cvijećem, samo je čovjek uvijek sam.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Amanet

“Mislim da svaki čovjek, ako je čovjek, mora imati neke svete neprikosnovene principe, preko kojih jednostavno ne smije prijeći. Nema cilja koji vrijedi toliko da se zbog njegova ostvarenja sva sredstva dopustiva, prvenstveno pred sopstvenom savješću.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Amanet

“Carstvo čovjeka je u njemu samom.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Amanet

“Ništa smo, do putnici. Neumorni u traganju za sobom.”
― Ammara Šabić-Langić, Vasijjet... i to će proći

“Ima li ičeg prirodnijeg od toga da čovjek najprije upozna sebe, da ispita sebe i da krene za nepoznanicama koje su vezane za njega? Po mom mišljenju, ovo je prvi uvjet da se postane čovjekom.”
― Halit Ertugrul, Düzceli Mehmet

“Ali, čovjek, sam, sitna je zvjerčica što se koprca oko teških čizama koje sudbinu kroje. Povremen ponos sobom je zabluda pijanog miša o lavovskoj ulozi svojoj. Trajna i vječita je samo istina o potpunoj nemoći žitelja pred gluhom i nadmenom silom što se ukopala u zakone vremena, prostora, nastanka i opstanka. Ona ne pita želiš li se roditi, ni namjeravaš li umrijeti. Čovjek je samo svirepe igre posljedica kažnjena sviješću o svom položaju.”
― Derviš Sušić, Nevakat

“Veoma je čudan i besmislen čovjek koji, kada vidi svoje nedostatke, ne učini istigfar, koji sa SubhanAllah ne obznani savršena djela svojega Gospodara, koji naspram Njegove veličine ne kaže Allahu ekber i ne ode na rukju da mu se predano pomoli i koji mu na Njegove blagodati ne zahvaljuje sa Elhamdullilah.”
― Esra Nuray Sezer, Dileme savremene djevojke

“Čovjek se hvata za svaku granu kada osjeća da pada.”
― Victor Hugo, Les Misérables

“Čovjek nije krug s jednim jedinim središtem; on je elipsa s dvije žiže. Činjenice su jedna, a ideje druga.”
― Victor Hugo, Les Misérables

“Što god itko učini ili kaže, ja moram biti dobar čovjek. Kao da smaragd, ili zlato, ili purpur, neprekidno govore: ''Što god itko učini ili kaže, moram biti smaragd i očuvati vlastitu boju.”
― Marcus Aurelius, Meditations

“Čovjeku treba vjera. Ko istinski vjeruje u Boga, taj nikad neće učiniti zlo, a i patnju će lakše podnositi.”
― Refik Osmanović, Trešnje su vječne

“Osmijeh vrijedi samo onda kada proizilazi i izbija iz ljudske prirode prepune dobrote.”
― عائض القرني

“Čovjeku je najbliži spas kad mu se srce slama.”
― عائض القرني, لا تحزن

“Ne može se živjeti samo od pucanja i strahovanja, čovjek mora i da dođe sebi, da se provjetri, da se provede, da se izbjesni; vidio si kako u lokomotivi puštaju paru da ne eksplodira, e tako ti je i kod čovjeka.”
― Meša Selimović, Djevojka crvene kose

“Katkada žena pronađe olupinu i odluči od nje napraviti zdrava čovjeka. To joj ponekad uspije. Katkada žena susretne zdrava čovjeka i odluči od njega napraviti olupinu. To joj uvijek uspije.”
― Cesare Pavese

“Nije li ova žudnja za plodnošću upisana u kod svakog ljudskog bića? Ja mislim da jest. Unatoč tome, kada jurimo za ovime ili onime, možemo biti potpuno slijepi za ono što se spremamo učiniti. I pitam se zašto ova žudnja obično usahne u pustinji međuljudskih odnosa. U pravoj pustinji rascvjeta se čak i kaktus.”
― Michael D. O'Brien, Voyage to Alpha Centauri

“Kako smo došli do toga da pojmove naklonjenosti, ljubavi i empatije vezujemo za bit čovjeka, a i sami smo svjedoci koliko nenaklonjenosti, mržnje i bezosjećajnosti je valovilo od čovjeka do čovjeka kroz vjekove? Zar duboka zloba bez razloga nije inherentna čovjeku jednako kao ljubav i dobročinstvo bez razloga? Zar ne bi bilo umijesno i da mržnji poklonimo njenu sopstvenu sobu? Ili ako već, da ljubavi njenu sopstvenu sobu oduzmemo”
― Alena Begić, BIĆE BOLJE - BO ŽE

“Čovjek je ono što se mijenja, zaključimo, zajedno, čovjek je proces, u postojanju vidimo perpetualnu interpretaciju, a i život kao takav nije no revolt smrti, sudar je to možno iskonski, zakriljen, zaronjen u nagonu, još toliko drugačiji da razjeda i rije, do opreke, i konfuzije, bilo krišom da kačestvom zažđe ili znatno, ali jest obmana, pa mine da samoobranu odraženu od nje sigurno i despocijom nazivamo.”
― Ivan Baran, Veliki pad

“... Imao sam vremena biti na dnu. I upoznati čovjeka koliko mogu u kukavelji, kad je razoružan, kad je vraćen na ljudsko, i otkrilo mi se shvaćanje da je bijeda zapravo agens, neka sirova prilika za uzdizanje ili spuštanje, čisto jedno stepenište prema iznad-ustaljenom, iznad-vrijednom isto, kao posredstvo nečega osnovnog, uzvišenog, novostarog... a tu se malodušnik nužno vraća do beštije, no i bijednik se ovdje katkad uzdigne do nadljudskog.”
Sve izgovoreno literat je iznio ne mnogo glasnije od šapta, nekako bezizražajno, blisko sugovorniku, tako da fluidno spajane riječi ustvari tu nisu imale funkciju kako bi nešto kazale, radije su povezivale dvije individue na razini manje dohvatljivoj riječima - tek je maršal tiho zapitao: “Čovjek kakav jest?...” i dozvolio literatu da nastavi:
“Kakav jest i kakav može biti.”, Zanrev preuzme. “Kakav jest, čovjek je komforna životinja, posve očigledno, ona nije pitoma, nego samo sita, ona spava, docilna je, ne grize, u civilizaciji, dio je društva, društvena je, čita novine, pozdravlja susjede, naizgled čak i stvara... ali poljuljaj joj komfor, a nje očas eto bezumlju, kao refleksno, nasušno, odmah joj se nutrinom draži agresivna ljubav prema sebi, divlja i pasja neobzirnost prema tuđoj krvavoj sudbini, a da preživi, drugoga će rado i pojesti; zamišljam malograđanina, koji ne diže glas pred tuđom patnjom, koji ju prihvaća pa i slavi ako će to biti cijena njegova vlastita komfora, to je primitivan i čovjek na prodaju, da sutra kanibalizam postane norma, koliki bi već naši sugrađani skinuli kravate i stali u redove pred sirove ljudske lešine, otimali se oko njih, prepirali se oko ljudskoga mesa? I među kanibalima bili bi malograđani, stalno u strahu da će im netko nešto oteti, zvjerstvo, dakle, kao funkcija komfora, čak ne na razini zla, već toj niskoj, besadržajnoj, beskorisnoj... a kojoj, čini mi se, sam ipak pronašao natruhu protuteže - stvarno rijetki, a veliki, bijednici koji su bijednici bili oduvijek, ona sirotinja koja daje i kad nema ništa, koja ne traži, ne otima se, koja šuti i tavori, ona možda ne razumije, možda ne sluti, ne obuhvaća, ali svojim postojanjem ona opravdava čovjeka.”
― Ivan Baran, Veliki pad

“Mnogo ispred sebe, možda već i posve smiren, ugledao sam tako novoga čovjeka - nespreman.”
― Ivan Baran, Veliki pad