Opravdanje Quotes

“Tuđi grijeh nije opravdanje za tvoj. Tuđe zlo ne čini tvoje zlo boljim. Dunjaluk je test. Samo to. TEST! Nije život. Samo smo ga navikli takvim smatrati.”
― Ammara Šabić-Langić, Logika duše

“Priznaš li sebi da ti je stid zaspao, da ti je hidžab od neprozirnog materijala providan, i da sve ono što ti oduzima ljepotu ahlaka postaje polahko karakterna crta, odselit ćeš daleko od samoobmane, pri kojoj si formu uzela za opravdanje i nadoknadu manjaka u suštini.”
― Ammara Šabić

“24. NEKA TE ŠEJTAN NIPOŠTO NE POBIJEDI!!!
Neka te šejtan nipošto ne pobijedi u tvojoj vjeri tako što ćeš tražiti opravadanje za svaku pogrešku, i tražiti fetvu, koja tebi odgovara, za svaki grijeh, jer halal je jasan i haram je jasan, a ko se kloni sumnjivih stvari spasio je svoju vjeru i svoju čast.”
― مصطفى السباعي, هكذا علمتني الحياة

“Možda nešto veliko, neponjantno preveliko, neka tiha vizija koju razumijevam sada skoro sveukupno rasapnut, nejasno nesvoj, nejak slučiti siže na shvatljivo i mnogo manje slobodan od njegove sadržine sasvim se maknuti; ja osjetim da više nisam ja. Možda nikada to nisam ni bio, ali ćutim, obuhvaćam, dotičem se spoznaje da i ako ima rastrovljenja, ono malne mora da je u neposrednom prepoznavanju vlastitih niskosti, prihvaćanju krivde pa i kad ne znamo iznaći što to bivanje jest, kud li rastrovljenje, kamoli krivda. I ja se nalazim u sivo-mlačnoj sobici bazdećoj po oporo oštroj bolesti gdje miruješ u svojoj bljedoplavoj haljini sa cvjetovima šarovito kičeroznim; osjet u meni je izvoran, stid je gusto neprobojan, gotovo me je strah dizati pogleda prema tebi, tvojemu licu okrunjenom bljedilom kuhinjskoga prozora. Mjesto tebe, u pod gledam, u pločice, postiđen uopće ti se obraćati, biti kraj tebe makar u predstanju pa i ako sam cijeloga života najviše htio baš ovdje uz tebe se nalaziti.
“Dogodilo se da si umrla. A sve što sam postigao, najviše na prevaru, uvjeravajući ljude da sam ono što nisam, dižući na tome cijeli svoj život, sve se počelo urušavati baš isti dan kad sam dobio vijest o tebi. Osjećao sam se raspadnut. Najniži. Sjećam se samo da nisam više imao snage...”
I sjećam se da si sjedila skoro i ne slušajući tako savršeno smirena, shvaćajući zaista i najniže gmizavce kakav sam ja, kao hrid kojega zapljuskuju tanahni valovi, zeleno-prozirni u odsustvu svjetla, odolijevala si mojim opravdanjima i bijednim mojim nenijama sasvim neusiljeno, sve da nisi pokazivala ni grote ljutnje - tek se suverenosti jedne dosjećam, udaljenosti, dostojne nedodirljivosti, a nakraju i tvoga šapta:
“Ali si se usudio.”
“Čuj me... Nije tako. To ipak nisam ja...”
― Ivan Baran, Veliki pad