Iskupljenje Quotes

“Braćo, ne bojte se grijeha ljudskog, volite čovjeka i u njegovu grijehu jer ta je ljubav slična božanskoj ljubavi i vrhunac je ljubavi na zemlji. Volite sva stvorenja Božja, i cjelinu i svako zrnce pijeska. Volite svaki listak, svaku zraku Božju. Volite životinje, volite biljke, volite svaku stvar. Budeš li volio svaku stvar, spoznat ćeš i tajnu Božju u stvarima. A kad je jednom spoznaš, upoznavat ćeš je neprestano, svakog dana, sve bolje i bolje. Najposlije ćeš zavoljeti cijeli svijet sveobuhvatnom, svemirskom ljubavlju. (...)
Pred gdjekojom mišlju staneš u nedoumici, pogotovo kad vidiš grijehe ljudske, pa se pitaš: "Da se poslužim silom ili poniznom ljubavlju?" Uvijek se radije odluči za "poniznu ljubav". Ako se tako odlučiš jednom zauvijek, možeš cijeli svijet pridobiti za se. Ponizna je ljubav strahovita snaga, najmoćnija od sviju, njoj nema ravne na svijetu. Svakog dana i sata, svake minute ispituj se i pazi na sebe da ti vanjština bude dolična. Prošao si, recimo, mimo malog djeteta, prošao si srdit govoreći ružne riječi, s gnjevom u duši; možda nisi ni opazio djeteta , ali je ono vidjelo tebe, i tvoj je možda ružni i zazorni izgled ostao urezan u njegovu nezaštićenu srcu. Nisi to znao, a možda si mu baš time bacio u dušu zlo sjeme koje će zacijelo jednog dana niknuti, a sve samo zato što se nisi suzdržao pred djetetom, što nisi uzgojio u sebi djelatnu i brižljivu ljubav. Ljubav je, braćo, učiteljica, ali je treba znati steći, jer se teško stječe i skupo plaća, dugim radom i na dugu stazu, jer ne smije se voljeti samo na trenutak i slučajno, nego do kraja života. Slučajno može svak zavoljeti, čak i zlikovac. Moj brat mladac molio je i ptice za oproštenje: to je naoko besmisleno, a ipak ima smisla, jer je sve kao ocean, sve teče i dodiruje se, na jednom mjestu dotakneš, a na drugom se kraju svijeta osjeti. Ako je i ludo ptice moliti za oproštenje, i pticama bi bilo lakše, i djetetu i svakoj životinji oko tebe kad bi bio bar malo plemenitiji nego što jesi, bar malčice plemenitiji. Sve je kao ocean, kad vam kažem. Onda bi se i pticama počeo moliti, prožet općom ljubavlju, kao u kakvu zanosu, i molio bi se da ti i one oproste grijeh tvoj. Čuvaj taj zanos, koliko se god on ljudima činio besmislen.”
― Fjodor Mihajlovič Dostojevski

“Možda nešto veliko, neponjantno preveliko, neka tiha vizija koju razumijevam sada skoro sveukupno rasapnut, nejasno nesvoj, nejak slučiti siže na shvatljivo i mnogo manje slobodan od njegove sadržine sasvim se maknuti; ja osjetim da više nisam ja. Možda nikada to nisam ni bio, ali ćutim, obuhvaćam, dotičem se spoznaje da i ako ima rastrovljenja, ono malne mora da je u neposrednom prepoznavanju vlastitih niskosti, prihvaćanju krivde pa i kad ne znamo iznaći što to bivanje jest, kud li rastrovljenje, kamoli krivda. I ja se nalazim u sivo-mlačnoj sobici bazdećoj po oporo oštroj bolesti gdje miruješ u svojoj bljedoplavoj haljini sa cvjetovima šarovito kičeroznim; osjet u meni je izvoran, stid je gusto neprobojan, gotovo me je strah dizati pogleda prema tebi, tvojemu licu okrunjenom bljedilom kuhinjskoga prozora. Mjesto tebe, u pod gledam, u pločice, postiđen uopće ti se obraćati, biti kraj tebe makar u predstanju pa i ako sam cijeloga života najviše htio baš ovdje uz tebe se nalaziti.
“Dogodilo se da si umrla. A sve što sam postigao, najviše na prevaru, uvjeravajući ljude da sam ono što nisam, dižući na tome cijeli svoj život, sve se počelo urušavati baš isti dan kad sam dobio vijest o tebi. Osjećao sam se raspadnut. Najniži. Sjećam se samo da nisam više imao snage...”
I sjećam se da si sjedila skoro i ne slušajući tako savršeno smirena, shvaćajući zaista i najniže gmizavce kakav sam ja, kao hrid kojega zapljuskuju tanahni valovi, zeleno-prozirni u odsustvu svjetla, odolijevala si mojim opravdanjima i bijednim mojim nenijama sasvim neusiljeno, sve da nisi pokazivala ni grote ljutnje - tek se suverenosti jedne dosjećam, udaljenosti, dostojne nedodirljivosti, a nakraju i tvoga šapta:
“Ali si se usudio.”
“Čuj me... Nije tako. To ipak nisam ja...”
― Ivan Baran, Veliki pad