Branka

“A onda, nije da se život odvija baš onako kako ti zamisliš. Ide svojim putem. A ti svojim. I to nisu isti putevi. Tako... Ja, ne mogu reći da sam želelea da budem srećna, to ne. Želela sam... da se spasem, eto: da se spasem. Ali, kasno sam shvatila kuda je trebalo da idem: u susret željama. Svako od nas misli da neke druge stvari spasavaju ljude: dužnost, poštenje, dobrota, primernost. Ne. Spasavaju ih želje. One su jedina prava stvar. Budi sa njima i bićeš spasen. Međutim, to sam suviše kasno shvatila. Ako mu daš vremena, životu, on se preokrene na neki čudan, nemilosrdan način: a ti shvatiš da u tom trenutku više ne možeš da želiš nešto a da sebe ne povrediš. I, tada sve propada, nema načina da se pobegne, što se više koprcaš, to se više uplićeš u mrežu, što se više opireš to se više ranjavaš. Odatle se ne izlazi. Kad je već bilo suviše kasno, ja sam počela da želim. Svom snagom svog bića. Toliko sam bola sebi nanela da ti to čak ne možeš ni da zamisliš.”
― Alessandro Baricco, Océano Mar

“No one depended anymore on my care and, finally, even I was no longer a
burden to myself.”
― Elena Ferrante, The Lost Daughter

“Tko zna, možda je cijeli trik u tome da kćerke svojim jakama nameću prevelike zahtjeve. Majke osjećaju krivicu, a onda protest zbog krivice i nametnutih očekivanja. Istu mješavinu krivice i srdžbe osjećaju i kćeri. I sve se vrti u zatvorenu krugu.”
― Dubravka Ugrešić, Baba Yaga Laid an Egg

“Nikad poslije u životu dječaci
nisu bili tako vitki i lijepi. To bi netko trebao reći srednjoškolkama, zašto im to tajiti; ljubite
ih sad, ljubite ih što više, što nježnije, još malo, i imat ćete neke druge oči, a ne te zanesene.
Zanosite se do besvijesti, pod svaku cijenu, to je sve što vrijedi i nikad poslije, ništa što
dolazi poslije, neće to moći zamijeniti. To je ono za čim tragamo, ponoviti taj osjećaj, izazvati
ga, to je ono što nam do kraja nedostaje. Strahovita zaljubljenost u život, platonska i
strastvena, životu usprkos.”
― Olja Savičević Ivančević, Nasmijati psa