Bepina Vragec

“Cveta trešnja u planini,
Proleće se na put sprema.
Sve je isto u mom kraju,
Samo mene više nema.

Zeleni se loza vita
Oko starog kućnog trema.
Sve je isto kao nekad,
Samo mene više nema.”
― Dušan Kovačević, Sabirni centar

“Nikada se nije plašila grada niti ga je prezirala. Bila je to njena teritorija. Neće biti takvih ubogih mesta ukoliko pobedi revolucija. Ali biće bede. Uvek će biti bede, traćenja, surovosti. Nikada se nije pretvarala da menja ljudsko stanje, da je mama koja uzima tragediju od dece kako ona ne bi sebi naškodila. Sve drugo. Sve dok su ljudi slobodni da biraju, ukoliko odaberu da piju muharu i žive po slivnicima, bila je to njihova stvar. Sve drugo, samo da nije stvar Velikog Biznisa, izvor profita i put do moći drugih. Sve je to osećala još pre no što je išta znala; pre nego što je napisala prvi pamflet, pre no što je napustila Parheo, pre no što je naučila šta znači ’kapital’, pre nego što je dospela dalje od Rečne ulice u kojoj se igrala ’ide maca oko tebe’, klečeći na krastavim kolenima na pločniku sa drugim šestogodišnjacima, znala je to: da su ona, ostala deca, roditelji, njihovi roditelji, pijanci i kurve i čitava Rečna ulica na dnu nečega – da su temelj, stvarnost, izvorište. Ali želiš li da odvučeš civilizaciju u blatište? – vrištali su šokirani čestiti građani, kasnije, a ona je godinama pokušavala da im objasni da, ukoliko je blato jedino čime raspolažeš, onda, ako si bog, od njega praviš ljudska buića, a ako si ljudsko biće, onda pokušavaš da ga pretvoriš u kuće po kojima će ljudska bića moći da žive. Ali to nije razumeo niko ko je mislio da je bolji od blata.”
― Ursula K. Le Guin, The Day Before the Revolution

“Živjet će još svojih petnaest ili dvadeset godina kao ožalošćeni otac, ugledni poduzetnik. Bit će pažen i čašćen kao ratni veteran, zaslužan za domovinu. A samo će on znati prijesnu istinu: da je pojeo vlastiti okot.

Kako je ono bilo? Generacija pobjednika?
...
Generacija koja je uzela časti i penzije, ceremonije i povorke, TV dokumentarce i počasne mimohode, koncelebrirane mise, plakete i navijačke murale. A svojoj je djeci ostavila izlokan i ocijeđan svijet, vreću ničega. I moralni dug koji bi oni navodno morali plaćati osloboditeljima.”
― Jurica Pavičić, Usta puna mora

“Hej Slovani, naša reč
Slovanska živo klije

These words are for those who died,
These words are for those left behind.
These words are for you, Poland,
And these ones for my homeland.

Živi, živi, duh slovanski,
For the spirit of our fathers,
For the glory of our sons,
Bodi živ na veke
For the power of the Spectre,
For the Holly Alliance

Let stones crack,
Let the earth quake
And let the tempest roar!

Let stones crack,
Let the earth quake,
Let freedom rise!

Hej Slovani, naša reč
Slovanska živo klije,
These words are for lovers,
These words are for their heart beats.
Dokler naše verno srce
Za naš narod bije
These words are for warriors
And these ones for all communists.

Živi, živi, duh slovanski,
Out of the feudal darkness,
Away from the Nameless One
Bodi živ na veke
We stand alone in history,
Facing East in sacrifice

*Slovania”
― Laibach, Volk