Bepina Vragec

“Hej Slovani, naša reč
Slovanska živo klije

These words are for those who died,
These words are for those left behind.
These words are for you, Poland,
And these ones for my homeland.

Živi, živi, duh slovanski,
For the spirit of our fathers,
For the glory of our sons,
Bodi živ na veke
For the power of the Spectre,
For the Holly Alliance

Let stones crack,
Let the earth quake
And let the tempest roar!

Let stones crack,
Let the earth quake,
Let freedom rise!

Hej Slovani, naša reč
Slovanska živo klije,
These words are for lovers,
These words are for their heart beats.
Dokler naše verno srce
Za naš narod bije
These words are for warriors
And these ones for all communists.

Živi, živi, duh slovanski,
Out of the feudal darkness,
Away from the Nameless One
Bodi živ na veke
We stand alone in history,
Facing East in sacrifice

*Slovania”
― Laibach, Volk

“Za štrikliranje pasoša sam k znanju primio. Ne tiče me se. Dok je Aleksandar, u Srbiju neću dolaziti. U veću me brigu baca što zabranjuju skupove. A kod nas, gde nema gužve, nema ni smutnje. Srbi nisu, kao Romeji, pogodni za dogovore, sozokletija, tajna društva. Srpska Heterija je nemoguća. Oni su više za naprečac dizanje i svršavanje stvari usput. U smislu toga da krenu na litiju, a završe paljevinom Dvora. U toj osebini valja i tražiti lek belaju sa zakonom protiv zborovanja i dogovaranja. Da l’ se opominješ propalog projekta da dignemo bunu pod vidom sakupljanja potpisa za povratak iz internacije onih propalica, Vučića i Petronijevića?”
― Borislav Pekić, Zlatno runo 4

“Шта даље бјеше, какав је крај?
Прича учи то, потанко, знај.”
― Branko Ćopić, Ježeva kućica

“Svi izgledaju zloslutno slično. Listom su muškarci, uglavnom u kasnim pedesetim i šezdesetim godinama. Većinom su odeblji, ošišani, tamno odjeveni. Najevu se čini kao da imaju i isti izraz lica - izraz pun zlovoljnog neodobravanja i nejasnog ogorčenja. Od kraja rata do danas dobrano su ostarjeli. Sve važno što im se dogodilo u životu dogodilo im se u tih pet davnih, slavnih godina. Dogodilo se kad su bili mladi, kad su bili važni. Kad su im svi bili zahvalni. Kad im je on tepao da su generacija pobjednika.
A onda su i svijeti i ova zemlja krenuli dalje. Ljudi su se počeli bogatiti, pa siromašiti. Dignuli su kredite, pa još kredita, pa su te kredite vraćali. Počeli su brinuti svoje brige. Došle su konjunkture, pa su došle krize. Ljudi su se iseljavali iz zemlje, a sad se u tu istu zemlju drugi ljudi useljavaju. Ni svijet ni ova zemlja nisu stajali. Pomaknuli su se, otišli drugamo. A u očima tih ljudi na ekranu Najev točno vidi: to je najgore što im se moglo dogoditi. Na cijelu ovu zemlju gledaju kao na nezahvalnu kučku koja im ne pridaje pažnju kakvu su zaslužili. Stoga je kane izboriti natrag.”
― Jurica Pavičić, Usta puna mora