Bepina Vragec

“Za štrikliranje pasoša sam k znanju primio. Ne tiče me se. Dok je Aleksandar, u Srbiju neću dolaziti. U veću me brigu baca što zabranjuju skupove. A kod nas, gde nema gužve, nema ni smutnje. Srbi nisu, kao Romeji, pogodni za dogovore, sozokletija, tajna društva. Srpska Heterija je nemoguća. Oni su više za naprečac dizanje i svršavanje stvari usput. U smislu toga da krenu na litiju, a završe paljevinom Dvora. U toj osebini valja i tražiti lek belaju sa zakonom protiv zborovanja i dogovaranja. Da l’ se opominješ propalog projekta da dignemo bunu pod vidom sakupljanja potpisa za povratak iz internacije onih propalica, Vučića i Petronijevića?”
― Borislav Pekić, Zlatno runo 4

“Živjet će još svojih petnaest ili dvadeset godina kao ožalošćeni otac, ugledni poduzetnik. Bit će pažen i čašćen kao ratni veteran, zaslužan za domovinu. A samo će on znati prijesnu istinu: da je pojeo vlastiti okot.

Kako je ono bilo? Generacija pobjednika?
...
Generacija koja je uzela časti i penzije, ceremonije i povorke, TV dokumentarce i počasne mimohode, koncelebrirane mise, plakete i navijačke murale. A svojoj je djeci ostavila izlokan i ocijeđan svijet, vreću ničega. I moralni dug koji bi oni navodno morali plaćati osloboditeljima.”
― Jurica Pavičić, Usta puna mora

“When unjust decisions are accepted, injustice is sanctioned and perpetuated; when unjust decisions appear and are violated on those occasions when they appear, it is a healthy discrimination between right and wrong that is fostered; when unjust decisions become the rule, then the government and its officials should be toppled.”
― Howard Zinn, Disobedience and Democracy : Nine Fallacies on Law and Order

“Nikada se nije plašila grada niti ga je prezirala. Bila je to njena teritorija. Neće biti takvih ubogih mesta ukoliko pobedi revolucija. Ali biće bede. Uvek će biti bede, traćenja, surovosti. Nikada se nije pretvarala da menja ljudsko stanje, da je mama koja uzima tragediju od dece kako ona ne bi sebi naškodila. Sve drugo. Sve dok su ljudi slobodni da biraju, ukoliko odaberu da piju muharu i žive po slivnicima, bila je to njihova stvar. Sve drugo, samo da nije stvar Velikog Biznisa, izvor profita i put do moći drugih. Sve je to osećala još pre no što je išta znala; pre nego što je napisala prvi pamflet, pre no što je napustila Parheo, pre no što je naučila šta znači ’kapital’, pre nego što je dospela dalje od Rečne ulice u kojoj se igrala ’ide maca oko tebe’, klečeći na krastavim kolenima na pločniku sa drugim šestogodišnjacima, znala je to: da su ona, ostala deca, roditelji, njihovi roditelji, pijanci i kurve i čitava Rečna ulica na dnu nečega – da su temelj, stvarnost, izvorište. Ali želiš li da odvučeš civilizaciju u blatište? – vrištali su šokirani čestiti građani, kasnije, a ona je godinama pokušavala da im objasni da, ukoliko je blato jedino čime raspolažeš, onda, ako si bog, od njega praviš ljudska buića, a ako si ljudsko biće, onda pokušavaš da ga pretvoriš u kuće po kojima će ljudska bića moći da žive. Ali to nije razumeo niko ko je mislio da je bolji od blata.”
― Ursula K. Le Guin, The Day Before the Revolution