Olesja

“I običan čovjek u afektu može odlutati u zlo. Kao dijete koje u histeriji igre u gomili baci kamen, razbije nečiji prozor ili glavu. Obično dijete će nakon toga zaplakati, tražiti oprost, balavo će i uplakano ponavljati kako nije htjelo. Dijete za koje više nema nade oholo će se uspraviti, isprsiti. Ono je već naučilo iz tuđe boli crpiti moć, tuđu bol njušiti kao hijena krv.”
― Ivana Šojat-Kuči

“Tišina zapravo nikada ne šuti. Nastanjena je piskutavim, psičućim, histeričnim bićima koja neprestano nešto mahnito kazuju, ne uzimajući stanku za zrak. Doživljavam ih kao mušice u roju, komarce koje u zraku čuješ, no ne možeš odrediti udaljenost na kojoj se nalaze, iz kojeg kuta te vrebaju ni kada će ti se napiti krvi.”
― Ivana Šojat, Emet i druge priče

“Znate, najlakše je upravljat glupima, neobrazovanima i ovisnicima, to sam shvatio. Glupe i neobrazovane zanimaju samo njihove guzice, oprostite na izrazu. Ovisnici samo žele utažiti vlastitu žeđ, glad, kako god to želite nazvati. Nisam htio biti ništa od svega toga. Htio sam biti svoj.”
― Ivana Šojat-Kuči

“Zlo se u Slavoniji moglo opipati. Sa svih strana, Kao nešto crno, crnje od mraka. Na Nemetinu ili kod Paulina Dvora. Zurio bi u mrak i ježio se, osjećao to nešto ogromno, crno, ledeno kako se kotrlja, ide na nas. Nikome nisam govorio. Mislili bi da sam poludio. Ili bi se zaledili od straha. Da sam im rekao da imam dojam da to ništa neće zaustaviti. Da ćemo svi ostati tamo, pregaženi, ostavljeni, samljeveni. Znam, reći ćete: u mraku stvari dobivaju na važnosti, ne težini. Znam. Slažem se s vama. Do mraka u rovu nisam znao da jež zvuči poput zadihana, srdita čovjeka koji juriša na tebe, da kukuruzi hodaju, šuljaju se, da jazavci zvuče kao lavovi. Ali ovo nije to, nije isto. Ovo o čemu vam govorim bilo je Zlo. S velikim Z. A pred Zlom možeš samo pobjeći, prikloniti mu se poslije kao pokorni koji u svemu jačem od sebe vide Boga ili suprotstaviti mu se. Kao čovjek.”
― Ivana Šojat-Kuči