Aisa

“... i tako, Bosna sama sebe otrovnim zubom ujeda. Pa neka joj je na zdravlje još koja stotina godina krvi i fukarluka! Rob je kriv za ropstvo jer nije odabrao rizik kojim se gospodarenje plaća. Ah, begovi! Njihov ponos je samo tvrdoglavost pirimitive koja od svijesti o svojoj odgovornosti bježi u bezumlja sebičnosti. Aaj, kako će nas Evropa mljeti i kuhati! Potomstvu će na uši krv prskati od napora da se što prije prilagodi neumitnoj sili. A sve je moglo brže i bezbolnije proći da nije strašne sebičnosti.”
― Derviš Sušić, Nevakat

“Od prelaska Save kupe se u njemu nekakav žal i jed. Zapušteni zirati, razriveni krovovi, isprovaljivane ograde, sela i kasabe bez glasa, svijet dronjav, šutljiv, nepovjerljiv, malo ko radi, sve se zbjeglo u stare, od vremena ogubavjele kuće, šuti i zuri napolje, čeka nešta, kameni se, kao da je svu Bosnu pritisnuo neizmjeran čemer nekakvog posljednjeg nepopravljivog gubitka, pa sva, i tlem i nebom i oranicom i kućom i umornim okom govečeta i mraznim licem šutljivog žitelja, dotrajava posljednje dane gaseći se prije mraka i umirući prije smrti. Ti teški tmasti utisci od prelaska na desnu Savinu obalu, pa do ovog žalosnog pogleda na avliju na kojoj je odrastao, zagomilaše se u bol, u očajanje koje je moglo odušiti samo plačom ili urlavom psovkom. Zamalo ne dreknu iz sedla -
Pa gdje ste, verdammtes Volk?
je li radni dan ili nije?
ko vam je dopustio da se izležavate?
ustaaaj, stoko, loss!
Golem zeljov izvuče se ispod hambara, osmotri, pođe režeći, a jahač mirno sjaha. Kad zvijer stade da nasrće, bjelasajući zubima, gost ga olovnim vrškom kamdžije pucnu između ušiju. Zvijer skiknu i pobježe u hambar. Gost pljunu za njim. Nekad je predak ove lijenčine skakao medvjedu na prsa.”
― Derviš Sušić, Nevakat

“A nije samo s Babunićima tako. Sva je Bosna na umoru od boljki iznutra i od posjekotina izvana. Jauče samrtnica gledajući kako joj, na vlastite oči, razvlače i obraz i imuće.”
― Derviš Sušić

“Govorio je-
"kad je dobra trećina Bošnjaka prišla Islamu i turkušama, uljegli su u sastav ogromnog bića koje se, mlado i horno, još propinjalo i širilo noge i ruke na sve strane. Žive energije tekle su kroz vojsku i upravu i Šerijat i nauke, dajući tom ogromnom biću sebe i svoju svježinu, a očekujući od njega dio njegove slave i moći. Prema potrebama te bošnjačke gladi za slavom i sjajem, ravnali su se i porodica i pravda čak. Svetinje su brzo prilagođavane potrebama trenutaka, i od okamenjenih pravila postajala je živa strašna snaga koja je zakucala hrišćanskoj Evropi sjekirom u vrata.
Eee, ali sve što raste i dozrijeva, ima i svoju nizbrdicu i kraj. Još prije Beča, tursko carstvo je počelo da se topi. Beč je samo otkrio svijetu dokle se u turćijatu stiglo. Taj svijet je krenuo da Stambolu ubrza raspadanje, da ga batinom i vatrom dokusuri. Samo glupi podanici i uobraženi dvorjani ne znaju za silu Njemačke, Francuske, pa Austrije, pa Šveda, pa Moskova, pa Ingleske, pa Nizozemske, pa Španije, pa... eej, koliko i kakvih država i vojski brusi mačeve za turske vratove. Ee, sad, a šta Bosna, in diesem Moment? to jest, u ovom trenutku?
Od Kara Mustafa-pašinog poraza pod Bečom i izgibije mnogih Bošnjaka pod bečkim zidinama, Bosna je razorenim naseljima i mrtvim glavama poplaćala mnoge račune Stambola, dala nakićen koporan, dobila krvav i otrcan rukav. Bošnjaci polahko dolaze pameti. A pošto vide da od stambolske uprave nemaju čemu da se nadaju, bježe u rod, u kuću. Kad je jedno carstvo na početku silaska, onda se u njemu neki dijelovi zatvaraju i tvrdnu kao u biljaka cvatovi pred mrak ili oluju. Mi ćemo se zatvoriti. Samo tako ćemo se othrvati. Braćo, sve rjeđe ćemo se rastajati, a sve duže živjeti jedan uz drugog i to na sve tješnjem prostoru. Moraćemo utvrđivati kuću, jer dolazi dugo doba odbrane. Samo će jaki, brojni i bogati izdržati. Ostalima će se za dva koljena gubiti i ime i trag. Potrebni su nam prije svega red, zapt, savršena poslušnost, eine strenge Diszipline, a u takvim prilikama samo jedan čovjek može biti gospodar. E u ovoj kući to sam ja.”
― Derviš Sušić, Nevakat