Milena

“I was always hungry for love. Just once, I wanted to know what it was like to get my fill of it -- to be fed so much love I couldn't take any more. Just once. ”
― Haruki Murakami, Norwegian Wood

“All I do is keep on running in my own cozy, homemade void, my own nostalgic silence. And this is a pretty wonderful thing. No matter what anybody else says.”
― Haruki Murakami, What I Talk About When I Talk About Running

“Nakon što sam u Ljubljani proveo nepuna tri dana s kćeri izigravajući „tatka“, ponovo krećem na put. Dok ona gleda crtiće, ja na brzinu uzimam torbu, na prstima se iskradam iz stana i bez pozdrava trčim niz stube prije nego primijeti kako bježim. Nikako da se naviknem na rastanke, jer kako god to izveo ili što god učinio, ne valja. Ako je počnem grliti, cmakati i govoriti riječi izmišljene kako bi je lažno utješile, sve se otegne, raspadne i na koncu pretvori u patetiku kojoj su svi roditelji skloni kada su u pitanju vlastita djeca.
Ali nema mjesta suzama, pjevušim dok čekam taksi ispred zgrade. Rezonujem kako su ti rastanci naša stvarnost, moja i njezina. Tako je nekome suđeno. Čitavo djetinjstvo proveo sam u iščekivanju očevih ili majčinih dolazaka i odlazaka i već tada shvatio kako se život sastoji od čekanja, sastanaka i rastanaka. Spajanja i razdvajanja. Spolne stanice roditelja se iznenadno spoje, nastaneš taj nepono-
vljivi ti, ispadneš iz majčine utrobe u ovaj svijet i zatim se sve počne raspadati.
Stvarno nemam više snage za rastanke. Zato se pretvaram da bježim. Stavljam tamne naočale na oči, rukom provjeravam jesu li putovnica i vozna karta u unutarnjem džepu jakne, uzdišem i zamišljam da sam netko drugi. Umišljam kako sam jedan od onih zajebanih pustolova koji evo baš kreće na ekspediciju, recimo u neistražena područja otoka Borneo, tamo gdje ljudska noga nije kročila. Pronaći
ću blago i sretno se vratiti doma. Donijeti kćerkici brdo darova i nikad
se više nećemo rastajati, niti ću ikad više morati od nje bježati.”
― Bekim Sejranović, Dnevnik jednog nomada

“I just run. I run in a void. Or maybe I should put it the other way: I run in order to acquire a void. But as you might expect, an occasional thought will slip into this void. People’s minds can’t be a complete blank. Human beings’ emotions are not strong or consistent enough to sustain a vacuum. What I mean is, the kinds of thoughts and ideas that invade my emotions as I run remain subordinate to that void. Lacking content, they are just random thoughts that gather around that central void. The thoughts that occur to me while I’m running are like clouds in the sky. Clouds of all different sizes. They come and they go, while the sky remains the same sky as always. The clouds are mere guests in the sky that pass away and vanish, leaving behind the sky.”
― Haruki Murakami, What I Talk About When I Talk About Running