Valentina > Recent Status Updates

Crtica iz života jednog auslendera: “Razigra mu se osamljenička melankolija od koje obolijevaju samo došljaci iz liliputanskih država u stanju vječnog rata, stvarnog ili mentalnog. Znaju to Željko i Peđa, zato se u refulima mrze i vole. Mržnja nam treba da bi mogao voljeti. Malo mržnje i već si čovjek”.

Naravno — ovako bih ga stavila kao citat:

„Štoviše, s vremenom sam otkrila da normalnost ne postoji; ona ne dolazi od riječi normalno, kao sinonima za ono najopćije, najučestalije, najčešće, nego od norme, regulacije i zapovijedi. Normalnost je konvencionalni okvir koji homogenizira ljude, poput ovaca zatvorenih u oboru; no ako pogledaš dovoljno izbliza, vidjet ćeš da smo svi različiti.“

Reread za književni klub

Iako se radi o riječima i nastajanju Oxfordskog rječnika, što je meni već samo po sebi zanimljivo i intrigantno, roman me zasad nije uspio angazirati.. Spor je, a bogatstvo jezika koje bi tu sporost opravdalo baš i ne nalazim. Zapravo, zasad mi je čak pomalo dosadan. Ali puno je tu još stranica za apsolvirati pa — vidjet ćemo. Ima potencijala.

Svim svojim snagama borili smo se da zima ne dođe. Vješali smo se za svaki topao sat, kod svakog zalaska nastojali smo još malo zadržati sunce na nebu, ali sve je bilo zaludu. Jučer je sunce zašlo neopozivo u spletu prljave magle, dimnjaka i žice, a jutros je već zima.

I dok (u mom sadasnjem slučaku) profilaksa ekstencilinom zbog recidivirajučeg erizipela ne funkcionira baš savršeno, čitanje ovih zapisa iz Lagera, donosi utjehu, slabosti unatoč, koji sam odmah negirala i šutirala, jer ako su oni, tamo u Lageru mogli, mogu itekako i ja…

„Više ili manje zarana u svom životu svi otkriju da savršena sreća nije ostvariva, malobrojni se, međutim, zaustavljaju na oprečnu promišljanju: da je takva i savršena nesreća. Trenuci koji se opiru ostvarenju oba ta krajnja slučaja iste su naravi: proizlaze iz našeg ljudskog stanja, koje je protivnik svakog beskraja.“

“Moj otac imao je tople ruke i toplo srce. Cijenio primjedbe svakog nikogovića. Uvijek pokušavao udovoljiti. Kao da ha svatko prosuđuje, a on, iscrpljen, mora vječno dobro proći na nekom beskrajnom testiranju da bi se iskupio za neku zaboravljenu manu.”

Zadovoljstvo uzimanja novog romana u ruke. Još je odjeven u foliju. Polako čitam sve što piše na koricama, otvaram ga s poštovanjem i odmah me razveseli koincidencija – autorica spominje Paula Austera i Njujoršku trilogiju, koju sam prije par tjedana kupila u jednom zagrebačkom antikvarijatu, a čitala davno, u srednjoj školi, na faksu…

Dođe mi da vodim čitateljske klubove u zatvoru💣

“…jer već tad sluti da su željezničarske kćeri posebma sorta: čvrste, žilave i radosne, iskovane u pari ispeglanih sintetičkih košulja, uskrate i alkohola.”

“Dobrota je tko nikome ne učini namjerno išta nažao, osobito ako ima priliku (i prijeka ili opaka riječ može ujesti, ali je malokad NEOPROSTIVA, osim ako PONIZI). Dobar je tko ne mrzi, ni mišlju, ni rječju, ni djelom. Dobar je tko štiti slabijeg, poštuje drukčijeg…
Dobrota se, kao ni osmijeh, davanjem ne dijeli, nego umnaža”.

Mirise stara i osusena smola kroz klekovinu. Mislim kako ovdje zivi zaboravljena i osamljena tko zna koliko dugo. Povijena od samoce, pogurena od silne camotinje, bez gordosti stabla, bez bezbriznosti trave. Iscekuje dane i noci ne praveci medju njima razliku. Mali proljetni pupovi klekastog bora, odmah osuđeni na jednaku samocu..siva i ruzna novorođenčad planine.

“Nisam to izgovorio naglas jer neke odluke ne podnose glas.”

Kako nas (Hrvate) vidi jedna Poljakina? Malo sam se namučila jer je prvo poglavlje posvetila nogometu i kako stanovnici Splita vole svoj grad nazivati “najsportskijim na svitu”. Nogomet izbjegavam koliko mogu pa ga u knjigama ga ne želim sresti.
Korado Korlević na popularizaciju istog, pogotovo kod male djece, tužno uzdahne i kaže: “uzgajamo samo te gorile”. Nogometu unatoc, bit ce to zanimljiva knjiga.

Vec mi se svidjaju i likovi i priroda i stil.

Temom i atmosferom jako me podsjeća na Sluškinjinu priču Margaret Atwood (Booker 2019.)

Tek sam na nultoj stranici, Dunja me odmah kupila pjesmom, meni omiljene spisateljice, Magde Szabo. Budući mi je roman preporučila i posudila osoba čije je čitateljski izbor i interpretacija suptilna, i meni iznimno bliska, jasno mi je da ću uživati u otkrivanju slojeva koje je složila Dunja. Ah, volim tu radost okretanja listova.

“Psihijatrica mi se nasmiješila blistavo bijelo, po snazi svog doktoriranog talenta. Po sili svog kliničkog iskustva.
Izgledala je kao zlatna kutija puna serotoninskog keksa.
Izgledala je kao utjelovljenje naše prve roze žvakaće gume.
Izgledala je kao Barbika koja bi preživjela pod ruševinama Hirošime.
Izgledala je kao od ropstva oslobođeno polje pamuka.
I svako plodno polje uopće.”

Snažno, emotivno, autentično. Lišeno suvišnog. Van🌟kategorije.

REread za književni klub. Uživam.

“ Robert Musil..opisuje društvo gdje ljudi prethodno ismijavani kao budale postaju vođe, gdje ljudi koje nitko nije ozbiljno shvaćao postaju slavne lićnosti, a ideje nekoć smatrane besmislenima odjednom su prihvaćene.”

Upravo kupljen na Sanjam knjiga. Izgleda da baš volim dnevnike. I stil Krune Lokotara. I sve što Semezdin dotakne.

Treba mi nešto kratko😉

Čitam izdanje Večernjeg lista iz 2004. To su vremena kada su se Večernji i Jutarnji nadmetali u izdavaštvu i time ostavili lijepo naslijeđe u mnogim hrvatskim privatnim bibliotekama.
Jedan od urednika Seid Serdarević, dizajn naslovnice Vanja Cuculić, izvrsno, zar ne? Izgleda da su to bila lijepa neka vremena. Ah.

Nije me dojmila kao Nitko ne napušta Palo Alto, potpuno je drugi povijesno društveni kontekst, a ja sam imala druga očekivanja. Ah ta očekivanja.

Osmijeh na licu i toplina u srcu…možda bi prikladnije bilo čitati ljeti, ali dobro dođe i u ovom sivilu svakodnevice😊

“They say you should never judge the book by its cover. But how else can you decide whether you might like it?”

Knjiga koju čitamo za prosinac, jako sam znatiželjna.

“Jeju je njezin dom, otok poznat po tri obilja: vjetru, kamenu i ženama.”