Momčilo Žunić’s Reviews > Leica format > Status Update

Odakle ti baš ta analogija :D jer da, Zebald se povlači ne u drugi nego u treći i četvrti plan, a Daša Drndić je barem u Lejki vrlo prisutna i vrlo nadrkana od prve do poslednje strane... ma kakva bila tematska bliskost, neće ih pomiriti.

Pre na nivou onog asocijativnog uvezivanja, iznalaženju sinhroniciteta, kopanju po životima, izranjanju svega u pamćenje. Jednom rečju odavde: fugiranju. :) Naravno, Zebaldova rečenica valja se u blokove; Dašina uvek štrči, lomi, parceliše...

Ali, eto, u zaokretu - negde sam oko 100.strane - ide već naracija više ka "bernhardovskom opoganjivanju". Nije li u skladu s prezimenom autorke?! :D

Ne znam da li je preterano i, u ovom mom slučaju i prerano, govoriti o dijalektičkom umirivanju pomenutog dvojca u Dašinom pismu, ali evo jedne takve "dionice":

"Svjetlost giba se pijano, provuče se kroz pukotine zbilje pa odustane, vrati se u svoje skrovište gore, tamo iznad planine koja šuti kao i more pod njom. More izlijeva se, stapa se s kišama, gubi slanost i snagu, kotrlja se ulucama, zemlja ga ne prima jer puna je i nabrekla, ne može, more otječe u otpad. Grad je posut kristalima soli, svjetluca sivobjelo, u snu pogotovo, oh, kada bi pao snijeg. Kad bi sniježilo suho i dugo, da sve se pod ovim gradom smrzne i, možda, sačuva. Ovako, pod kabanicom vlage gradu prijeti raspad, sporo, temeljito i bolno truljenje." [107 str, Samizdat B92]