Croatian Quotes

“Tiho, o tiho govori mi jesen;
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.”
― Dobriša Cesarić

“Alkohol ubija... znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.”
― Dobriša Cesarić

“Bukščar motoru znači "nek' te motor zgazi". Klkačar šleperu "nek' te zgazi šleper". Mlnšići tuga, "nek' te tuga pojede". Tuga, motor i šleper, ono što te ubije, naše su riječi u njihovim psovkama. Nije slučajno.”
― Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši

“Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I bliješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana.

Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet kao prvo,
Obično, jadno, malo drvo.”
― Dobriša Cesarić, Voćka poslije kiše

“Dobar način da oprostimo onome koji se ljuti na nas zbog nepostojeće uvrede jest da ga zbiljski uvrijedimo.”
― Janko Polić Kamov

“Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholasti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti!
Vjekovite i bez svrhe
nije pod suncem krepke stvari,
a u visocijeh gora vrhe
najprije ognjen trijes udari.
Bez pomoći višnje s nebi
svijeta je stavnos svijem bjeguća:
satiru se sama u sebi
silna carstva i moguća.
Kolo od sreće uokoli
vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje.
Sad vrh sablje kruna visi,
sad vrh krune sablja pada,
sad na carstvo rob se uzvisi,
a tko car bi, rob je sada.”
― Ivan Gundulić, Osman

“Potkupljivost je u ljudi isto što u Boga milosrđe.”
― Bertolt Brecht, Mother Courage and Her Children

“Zloća pretpostavlja moralnu odluku, nakanu i stanoviti promišljaj. Debili ili prostak ne razmišlja niti rezonira. On djeluje nagonski, kao zvijer, uvjeren da postupa ispravno, da uvijek ima pravo i ponosan je što podjebava, s oproštenjem, svakoga tko mu se učini drukčijim, pa bilo to bojom, vjerom, jezikom, nacionalnošću ili, kao u slučaju gospodina Federica, slobodnim aktivnostima. Na svijetu nam treba više istinski zlih ljudi, a manje potpunih budaletina.”
― Carlos Ruiz Zafón, The Shadow of the Wind

“Mi smo ovdašnje utjelovljenje jednog kozmosa koji je izrastao do samosvijesti. Počeli smo razmišljati o našem porijeklu: zvjezdana tvar koja razmišlja o zvijezdama; organizirani skupovi od deset milijardi milijarda atoma koji razmišljaju o evoluciji atoma slijedeći u mislima dugi put na kraju kojeg je, barem ovdje, niknula svijest. Naša je odanost upućena ljudskoj vrsti i planetu. Mi govorimo u ime Zemlje. Obavezu da preživimo ne dugujemo samo sebi samima već i tom kozmosu, prostranom i golemom iz kojeg smo ponikli.”
― Carl Sagan, Cosmos

“Tada, ne znam zašto, kao da nešto puknu u meni. Prodereh se iz sveg glasa, ispsovah ga i rekoh neka se ne moli za mene. Zgrabih ga za ovratnik. Istresoh na njega sve što mi je ležalo na srcu koje je igralo od radosti i bijesa. On je baš tako siguran, je li? Pa ipak, cijela ta sigurnost ne vrijedi ni pišljiva boba. Nije čak siguran ni da je živ jer živi kao mrtvac. Ja sam naoko praznoruk, ali sam siguran u sebe, siguran sam u sve, sigurniji od njega, siguran u svoj život i u smrt koja će uskoro doći. Da, ja imam samo to, ali bar posjedujem tu istinu isto onoliko koliko ona posjeduje mene. Imao sam pravo, imam još pravo, imam svako pravo. Živio sam ovako, a mogao sam živjeti i drukčije. Činio sam ovo, a nisam činio ono. Ovo nisam uradio, a ono jesam. Pa onda? Čini mi se kao da sam cijelo vrijeme čekao ovaj čas i osvit dana kad ću se iskupiti. Ništa, ništa nije važno i dobro znam zašto. I on zna zašto. S dna moje budućnosti, za cijelog ovog besmislenog života koji sam vodio, diže se do mene, kroz godine koje još nisu došle, neki neodređeni dah, a taj dah izjednačuje na svom putu sve ono što su mi nekad predlagali, u onim godinama koje sam proživio i koje nisu bile nimalo stvarnije. Što se mene tiče smrt drugih, ljubav jedne majke, što me se tiče njegov Bog, život za koji se netko odlučio, sudbina koju je odabrao, kad jedna jedina sudbina odabire mene i sa mnom na milijarde povlaštenih koji, kao i on, trvrde da su mi braća. Razumije li, razumije li napokon? Svi su povlašteni. Postoje samo povlašteni. I ostali će jednog dana biti osuđeni. I on će biti osuđen. Što mari ako ga optuže zbog ubojstva i smaknu zato što nije plakao na sprovodu svoje majke? Salamanov je pas vrijedio isto toliko koliko i njegova žena. Ona ženica-automat isto je toliko kriva koliko i Marie koja je željela da se uda za mene. Što mari što mi je Raymond bio isto tako pajdaš kao i Céleste koji vrijedi više od njega? Šta mari što Marie pruža danas usne nekom drugom Mersaultu? Razumije li, napokon, taj osuđenik, da s dna moje budućnosti... Gušio sam se vičući sve ovo. Ali ključari su mi već oteli iz ruku ispovjednika i prijetili mi. On ih, međutim, umiri i zagleda se načasak nijemo u mene. Oči mu bijahu pune suza. Okrenu se i nestade.”
― Albert Camus

“NAREDNIK: Vidi se, davno tu nije bilo rata. Pa kako da onda bude morala, pitam se ja? Mir, to je pusta zbrka, tek rat stvara red. Čovječanstvo u miru buja kao zelje. Posvuda koti ljudi i stoku kao da to nije ništa. Svatko ždere što ga volja, gromadu sira na bijeli kruh pa onda još na taj sir krišku slanine. Nitko ne zna koliko u ovom gradu pred nama ima mladića i dobrih konja, nitko ih nikada nije prebrojavao. Prolazio sam područjima u kojima rata nije bilo možda sedamdeset godina, ljudi nisu još imali imena, nisu se ni poznavali. Samo ondje gdje je rat ima i urednih popisa i registratura, cipele vezuju u bale i žito skupljaju u vreće, uredno se prebrojava i odvodi ljudstvo i stoka; jer se zna: bez reda nema rata!”
― Bertolt Brecht

“Živjeti – to je izazov.”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Kako su žalosne sadrene Hygieje po prašnjavim ljekarničkim izlozima! Kao lim dječjih igračaka, tako su tanke i prozirne i besmislene sve ograde ljudskih shema, kojima se ljudi ograđuju od životne istine i od istinite životne stvarnosti. To su zapravo sve pločice dječjih igračaka, religija, božićnih bedastoća, idila koje uznose kult čiste laži, a iza svega proviruje roba: kupujte margarin, čokoladu, naranče, vaniliju, sukno, gumije! Ljudi su izmislili tapete, sagove, parkete, cijevi s ugrijanom vodom, staklena vrata, zlatne ribice, kaktuse i čitave izloge knjiga po svojim stanovima, koje nitko ne čita. Ljudi su nagomilali pod svojim krovovima kitajsku majoliku, akvarele, damastne stolnjake, svilene čarape, krzna i dragulje. Ljudi lakiraju svoje nokte kao perverzni istočnjaci, kupaju se u mramornim kupaonicama, voze se u ugrijanim kočijama, piju gorke želučane likere, ali pojma zapravo nemaju što je to životna stvarnost i kako bi trebalo živjeti.”
― Miroslav Krleža

“Nesnošljivost i praznovjerje uvijek bijahu vlasništvom glupih među pučanstvom i nikada, kako mnijem, neće biti iskorijenjeni s tla jer su jednako vječni kao i sama glupost.”
― Andrzej Sapkowski, Blood of Elves

“Što je govorila?"
"Gluposti" rekao je bezizražajno Lambert. "Besmisleno buncanje."
"Ne dvojim", pogledala ga je, "da ste se tada vas dvoje odlično razumjeli. Jer buncanje je tvoja specijalnost, uvjeravam se u to kada god otvoriš usta.”
― Andrzej Sapkowski, Blood of Elves