Krstić Dalibor

“Sensitive people are the most genuine and honest people you will ever meet. There is nothing they won’t tell you about themselves if they trust your kindness. However, the moment you betray them, reject them or devalue them, they become the worse type of person. Unfortunately, they end up hurting themselves in the long run. They don’t want to hurt other people. It is against their very nature. They want to make amends and undo the wrong they did. Their life is a wave of highs and lows. They live with guilt and constant pain over unresolved situations and misunderstandings. They are tortured souls that are not able to live with hatred or being hated. This type of person needs the most love anyone can give them because their soul has been constantly bruised by others. However, despite the tragedy of what they have to go through in life, they remain the most compassionate people worth knowing, and the ones that often become activists for the broken hearted, forgotten and the misunderstood. They are angels with broken wings that only fly when loved.”
― Shannon L. Alder

“Uvek mi bežiš za jedno juče, uvek si daleko za jedno sutra.”
― Miroslav Antić

“...bajka i jest bajka jer je priča o sretnome završetku, samo što sretnih završetaka ima malo i ljudi uglavnom ostaju izvan bajki. Ne mogu svi stati u njih. U bajkama ima mjesta za nekoliko starih kraljeva, njihove dobre, loše i pametne kćeri, za kraljicu i par vještica, ali ne i za ljude, njih milijune milijuna; nema mjesta ni za moju mamu koja nije ni kraljica ni princeza, nego je samo obična mama koja radi u računovodstvu, boluje od migrene i pjeva subotom, sva u pari i vodi, dok na ruke pere veš koji se ne smije stavljati u mašinu.”
― Miljenko Jergović, Mama Leone plus

“Govore a ništa ne kažu, smiju se a nisu veseli. Ćutim, ljutim se na sebe, zašto mi je ovo bilo potrebno? I odmah pomislim kako je besmisleno što se tako držim, i da treba da budem isti kao oni, da pričam bilo šta, da se smijem svejedno čemu, da se pravim da mi je prijatno. To i oni čine. Ali ne znam kako da se izvučem iz ovog ćutanja, ne znam šta je potrebno učiniti da se potre kao da nije ni bilo, ili da je bio slučajno. I ne uspijevajući da pronađem prirodan način da promijenim držanje, ostajem i dalje neprirodan, ćutim još upornije, uvrijeđeno. Jedva malo se smješkam, nadmoćno: ah, kako ste glupi. A znam da sam ja glup, i to sasvim glup, ali ne mogu ništa protiv sebe.”
― Meša Selimović, Tišine