Katarina

“„Naravno, vraćat će se na Škoj. Ne često. Možda jednom godišnje ili – još vjerojatnije – jednom u četiri ili pet godina, na koji pogreb, vjenčanje ili ostavinsku raspravu. Pritom su dva scenarija moguća, jedan gori od drugog. Možda će joj sve smetati, smetat će je zadrtost, provincijalnost, nered i inercija. Ili će sve romantizirati, govoriti kako je na otoku sve autentično i jednostavno. Izgradit će u glavi fantaziju o svom maloumnom, polinezijskom raju. A kad bude dolazila, susretat će ponovo ljude iz svoje mladosti. Njih će u međuvremenu išibati bura i sol, bivat će sve stariji, sve uskogrudniji, sve gore odjeveni. A ona će dolaziti i dalje, tražeći makar kakvu kopču s tim svijetom s kojim već i sada – u ovom trenutku, dok brodom prelazi kanal – nema ništa zajedničko. Jer ona je od vrste koja se ne zaustavlja. Ona je od vrste koja odlazi.”
― Jurica Pavičić, Prometejev sin

“Sa smrću poznate osobe nešto naše, ili onaj dio nas koji je ta osoba pamtila, nestane. Tako se naš svijet smanjuje. Tako mi iz svijeta iščezavamo.”
― Semezdin Mehmedinović, Mali roman o tišini

“What if you slept
And what if
In your sleep
You dreamed
And what if
In your dream
You went to heaven
And there plucked a strange and beautiful flower
And what if
When you awoke
You had that flower in your hand
Ah, what then?”
― Samuel Taylor Coleridge, The Complete Poems