Lucija

“(...) Oh, koliko su važni svi ti suputnici i uvijek se premalo brinemo o njima, dok to možemo, je često samo egoistično buljimo u sliku vlastitog života, u vlastite brige i nevolje, zaboravljamo čak i prirodu, ljude na ulicama, vidimo samo tamu u kojoj sve nestaje jer nam je pogled mutan, nepravedan.”
― Irena Vrkljan, Protokol jednog rastanka

“Ali osjećaj konačnog odlaska je sličan, iako ovaj put svjesniji: opraštanje od ulica ovog grada, otkidanje od nečeg što sam mislio da ima veze samnom, očekivanje nečeg novog, neizvjesnost, želja da sve ovo svrši, da se riješiš kostiju, kože, dlaka na prsima, da te prevelike oči ispadnu iz duplji, želja da zaboraviš očajničku potrebu za ljubavlju, tu prokletu glad za ljubavlju što uništava, ljubavlju koja košta i zahtijeva više nego što tvoja misao može i naslutiti i koja ti na kraju skrši kralježnicu. A i opet, ako nisi spreman za tu i takvu ljubav, ne vrijedi ti ni živjeti.”
― Bekim Sejranović, Nigdje, niotkuda

“The worst slavery is that of heavily indoctrinated happy morons who adore their chains and cannot wait to thank their masters for the joy of their subservience.”
― Yanis Varoufakis, Talking to My Daughter About the Economy: A Brief History of Capitalism

“Razlika između umjetnosti i zanata je da umjetnost trpi "grešku" u formi. Poput života. Za mene umjetnost ima smisla jedino ako se pomiješa, ispreplete, stopi sa "stvarnim" životom. Inače je tek oponašanje, promašaj, vježbanje života, kič, loša gluma, bend koji svira tuđe pjesme, stakleno oko koje pilji u prazno pretvarajući se da vidi, voditelj Dnevnika na televiziji, dizajniran za ugodno priopćavanje loših vijesti i nepotrebnih informacija.”
― Bekim Sejranović, Dnevnik jednog nomada