Lucija

“(...) Oh, koliko su važni svi ti suputnici i uvijek se premalo brinemo o njima, dok to možemo, je često samo egoistično buljimo u sliku vlastitog života, u vlastite brige i nevolje, zaboravljamo čak i prirodu, ljude na ulicama, vidimo samo tamu u kojoj sve nestaje jer nam je pogled mutan, nepravedan.”
― Irena Vrkljan, Protokol jednog rastanka

“Ali osjećaj konačnog odlaska je sličan, iako ovaj put svjesniji: opraštanje od ulica ovog grada, otkidanje od nečeg što sam mislio da ima veze samnom, očekivanje nečeg novog, neizvjesnost, želja da sve ovo svrši, da se riješiš kostiju, kože, dlaka na prsima, da te prevelike oči ispadnu iz duplji, želja da zaboraviš očajničku potrebu za ljubavlju, tu prokletu glad za ljubavlju što uništava, ljubavlju koja košta i zahtijeva više nego što tvoja misao može i naslutiti i koja ti na kraju skrši kralježnicu. A i opet, ako nisi spreman za tu i takvu ljubav, ne vrijedi ti ni živjeti.”
― Bekim Sejranović, Nigdje, niotkuda

“Postoje dvije smrti.
Ona odlaska i ona ostanka.”
― Irena Vrkljan, Protokol jednog rastanka

“To preserve the values of the civilized world, it is necessary to set fire to a library. To blow up a mosque. To incinerate olive trees. To dress up in the lingerie of women who fled and then take pictures. To level universities. To loot jewelry, art, banks, food. To arrest children for picking vegetables. To shoot children for throwing stones. To parade the captured in their underwear. To break a man’s teeth and shove a toilet brush in his mouth. To let combat dogs loose on a man with Down syndrome and then leave him to die. Otherwise, the uncivilized world might win.”
― Omar El Akkad, One Day, Everyone Will Have Always Been Against This