Sara

“A riblje raspoloženje, opet, ovisilo je o suncu, mjesecu, temperaturi, vodostaju i bezbroj drugih varijabli koje ne možeš ni spoznati, a kamoli kontrolirati. I zato kad mi netko kaže da je svatko kovač svoje sreće, znak je to potpune ignorancije. Zatim taj netko kaže: - Ali to je rekao Einstein. Kao da genijalci nemaju pravo lupiti glupost, kao da netko može biti genijalan svaki jebeni trenutak svog života. A da ne spominjem kako je ta rečenica izvučena iz tko zna kojeg konteksta, i kako je može pobiti svako dijete rođeno u siromaštvu afričkih ili indijskih slamova. Nije svatko kovač svog života. Nije nitko. Na neke stvari možeš utjecati, a na neke ne. Nešto kuješ, a nešto nosiš kako ti je skovano.”
― Bekim Sejranović

“Poslije se Rale navukao na nacionalizam, a Kole na heroin. Heroin bolje puca, ali nacionalizam je jeftiniji i legalan.”
― Bekim Sejranović, Nigdje, niotkuda

“Djeca nemaju strah od smrti, to i jest ono što ih čini djecom. Djeca imaju strah od roditelja. Kada strah od roditelja istisne strah od smrti, može se reći da smo odrasli.”
― Bekim Sejranović, Nigdje, niotkuda

“Nakon što sam u Ljubljani proveo nepuna tri dana s kćeri izigravajući „tatka“, ponovo krećem na put. Dok ona gleda crtiće, ja na brzinu uzimam torbu, na prstima se iskradam iz stana i bez pozdrava trčim niz stube prije nego primijeti kako bježim. Nikako da se naviknem na rastanke, jer kako god to izveo ili što god učinio, ne valja. Ako je počnem grliti, cmakati i govoriti riječi izmišljene kako bi je lažno utješile, sve se otegne, raspadne i na koncu pretvori u patetiku kojoj su svi roditelji skloni kada su u pitanju vlastita djeca.
Ali nema mjesta suzama, pjevušim dok čekam taksi ispred zgrade. Rezonujem kako su ti rastanci naša stvarnost, moja i njezina. Tako je nekome suđeno. Čitavo djetinjstvo proveo sam u iščekivanju očevih ili majčinih dolazaka i odlazaka i već tada shvatio kako se život sastoji od čekanja, sastanaka i rastanaka. Spajanja i razdvajanja. Spolne stanice roditelja se iznenadno spoje, nastaneš taj nepono-
vljivi ti, ispadneš iz majčine utrobe u ovaj svijet i zatim se sve počne raspadati.
Stvarno nemam više snage za rastanke. Zato se pretvaram da bježim. Stavljam tamne naočale na oči, rukom provjeravam jesu li putovnica i vozna karta u unutarnjem džepu jakne, uzdišem i zamišljam da sam netko drugi. Umišljam kako sam jedan od onih zajebanih pustolova koji evo baš kreće na ekspediciju, recimo u neistražena područja otoka Borneo, tamo gdje ljudska noga nije kročila. Pronaći
ću blago i sretno se vratiti doma. Donijeti kćerkici brdo darova i nikad
se više nećemo rastajati, niti ću ikad više morati od nje bježati.”
― Bekim Sejranović, Dnevnik jednog nomada