Lana

“Da... ona... to je tvoja baka. Bila je mlađa. Nikada je nisi video kao mlađu, ali ona ima... ona je imala najsilovitija osećanja koja sam ikada video kod nekog ljudskog bića, kada bi se naljutila umela je da rastera punu kafanu odraslih ljudi, a kada je bila srećna... tome se nije moglo odoleti, Noanoa. Bila je prirodna sila. Sve ono što jesam potiče od nje, ona je bila moj Veliki prasak.
Kako si se zaljubio u nju?, pita dečak.
Deda spušta jednu šaku na svoje koleno, a drugu na dečakovo.
Mislim da se izgubila u mom srcu. Nije mogla da pronađe izlaz. Tvoja baka je oduvek imala loš smisao za orijentaciju. Umela je da se izgubi i na pokretnim stepenicama.
Usledio je njegov smeh, pucketav i krckav, kao da je dim od suvih drva u njegovom stomaku. Zagrlio je dečaka.
Nikada se nisam zapitao kako sam se ja zaljubio u nju, Noanoa. Samo obrnuto.”
― Fredrik Backman, And Every Morning the Way Home Gets Longer and Longer

“Kad si jako mali, jedna si osoba. Kasnije se praviš da si barem dvije, pa onda tri i tako to ide dok ne odrasteš. Bio sam mnogo djece, a u meni je bilo samo malo djetinjstva.”
― Kristian Novak, Črna mati zemla

“Ako čovjek nauči živjeti sam sa čitavim sobom, nositi svoje putne torbe pune potisnutih sramotnih i teških stvari, ponekad ih otvori i pogleda, onako, uzme dug tren i pogleda svu tu trulež i sve to smeće... Bolje će se razumjeti, ako ništa drugo. I biti sretniji. I biti fajter u životu, fer prema sebi valjda. Što god da si prošao, sada si ovdje, preživio si, stojiš na dvije noge, sa svojom bagažom i demonima. Trebaš napraviti korak, i to je sve.”
― Kristian Novak, Črna mati zemla

“... Daljina ti čini da gubiš stvari. Uzme ti veliku i malu torbu, žilete, čarape, bademi ostali negdje pokraj ceste, čista košulja odletjela, ništa od toga nije preživjelo. Na kraju od mene ostane samo poneki stih o tuđoj nesreći. I dovoljno mjesta da me sustigne ono čega sam se najviše želio riješiti. Mene je sustizao, tada to još nisam znao, jedan moj davni bijeg.”
― Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši