Lana

“Ležim u krevetu i zurim u sliku s tog seoskog vjenčanja. Poželim čašu onog vina u tamnosivoj, visokoj čaši što ju je moja majka kupila u robnoj kući i onda donijela na selo, komplet s vrlo teškim vrčem u koji se točilo vino. U takvim sam čašama provodio seoska ljeta. U tom sivom, debelom staklu, zaštićen od bljeskova, od dodira i od tuđih usana. Bio je to praznični komplet, za goste. Ali samo načelno. Ustvari, te su čaše bile moje i bratove. Iz njih smo pili bevandu, limunadu i u boljim danima Cedevitu. Ja sam se u njih i skrivao, pri svakom strahu ili udarcu dječje tuge, sklonio bih se u to sivo stako, iza čvrstog staklenog obruba koji je imitirao konopac. I to je sklonište radilo. Samo je trebalo zatvoriti oči, naći negdje na jagodicama prstiju barem tihu kretnju i njome se uljuljkati. Ali sad, ja želim otvorenih očiju, zagledan u svoga oca, uz automobil, s ružmarinom u zapučku, ući u tu čašu, ali ne uspijevam.”
― Ivica Prtenjača, Sine, idemo kući

“Posljednji put molila sam "Očenaš" na dan krizme. Vito nas je taman napustio i moja je majka počela ponovno ići u crkvu: više nije stanovala s nevjenčanim suprugom, dakle nije živjela u grijehu. U čast mojeg sakramenta odjenula je najotmjeniju haljinu koju je imala, tamnoplavu haljinu na kopčanje s bijelim posuvracima. Morala si ju je suziti u struku zihericom: već tjednima gotova da nije jela. Na glavi joj je bila marama kako bi prekrila ćelave mrlje koje su joj ostale nakon bolesti, a pod očima dva ljubičasta koluta. prestala je plakati, ali meni su njezine suhe oči bile još strašnije nego kad su bile crvene i natečene. Bila bih učinila sve da prekinem njezinu patnju, ali nisam bila u stanju to učiniti.
Župnik se smiješio dok je stajao na vratima crkve i čestitao joj što je za nju završio taj život. Ja više nisam molila tog nemilosrdnog Boga koji bi Gerdu Huber ponovo primio u svoju kuću samo pod uvjetom da je vidi slomljenu.”
― Francesca Melandri, Eva dorme

“Voljela bih da sam mu to mogla reći, ali nikad se nisam usudila." Ugrizla se za usne. "Da nam dopusti da proživimo na zdrav način ono što imamo, da pusti da to raste, samo da kuša, bez laži, bez licemjerja, bez skrivanja, pa makar svemu došao kraj. Sve bi bilo bolje od proživljavanja onog "sentimentalnog pobačaja" nečega što nismo dopustili da se razvije. Ali nije to učinio u pravo vrijeme. Otad strahujem da sam se emocionalno sterilizirala.”
― Vanessa Montfort

“Strategija za tugovanje nije postojala.
Bilo je nesavladivo, nepredvidivo, beskrajno. Sa svakom se drugom emocijom Paula znala nositi. Ne i sa ovom. Skamenjenost prvih nekoliko tjedana bila je još najbolji dio. Ono vrijeme kada je razumijevanje bilo samo u glavi, ne još uvijek u srcu, kad još nije boljelo, kad je još sve bilo apstraktno. Iako je tjelešce bilo pokopano, krevetić prazan, glazena kutija nijema, bol je čekala. No Paula je slutila da se nakuplja, nadima i uzima zalet.”
― Daniela Krien, Die Liebe im Ernstfall