Petra Valjan

“Odbacivanje samoga sebe

Bio sam ondje od prvoga trenutka, u adrenalinu koji je kolao žilama tvojih roditelja dok su vodili ljubav da te začnu, i poslije u tekućini koju je tvoja mama pumpala u tvoje maleno srce kad si još bio samo parazit. Došao sam do tebe prije no što si progovorio, prije no što si mogao shvatiti nešto od onoga što su ti drugi govorili. Bio sam tu dok si nespretno pokušavao napraviti prve korake pred podrugljivim i veselim pogledima sviju. Kad si bio nezaštićen i izložen, kad si bio ranjiv i potrebit. Pojavio sam se u tvom životu ruku pod ruku s čarobnom mišlju; sa mnom su došli... praznovjerje i istjerivanje đavla, fetiši i amuleti... lijepe manire, običaji i tradicija... tvoji učitelji, tvoja braća i tvoji prijatelji...

Prije no što si znao da postojim, podijelio sam tvoju dušu na svijet svjetlosti i na tame. Na svijet dobra i na onaj koji to nije. Donio sam ti osjećaje srama, pokazao sam ti sve što je u tebi manjkavo, ružno, glupo, neugodno. Objesio sam na tebe etiketu "drukčiji" kad sam ti prvi put rekao na uho da nešto nije sasvim dobro u tebi. Postojim još prije nastanka svijesti, prije nastanka krivnje, prije nastanka moralnosti, prije principa o vremenu, prije no što se Adam postidio svoga tijela kad je shvatio da je gol... i pokrio ga! Ja sam neželjeni gost, neželjeni posjetitelj, a ipak prvi stignem i posljednji odem. S vremenom postadoh moćan slušajući savjete tvojih roditelja o tome kako uspjeti u životu.

Slušajući zapovijedi tvoje vjere, koje ti govore što da činiš, a što da ne činiš kako bi te Bog mogao primiti u svoje naručje. Pateći zbog okrutnih šala tvojih prijatelja u školi kad su se smijali tvojim poteškoćama. Podnoseći poniženja tvojih nadređenih. Promatrajući tvoj nezgrapan lik u zrcalu i uspoređujući ga poslije s likom "poznatih" koje vidiš na televiziji. I sada, napokon, moćan kakav jesam i zbog same činjenice da sam žensko, da sam crnac, da sam Židov, da sam homoseksualac, da sam orijentalac, da sam nemoćan, da sam visok, onizak ili debeo... mogu te pretvoriti u gomilu smeća, u otpad, u žrtveno janje, u dežurnoga krivca, u prokleto odbačeno kopile.

Generacije i generacije muškaraca i žena podupiru me. Ne možeš me se osloboditi. Patnja koju izazivam tako je nepodnošljiva da me, kako bi me podnosio, moraš prenijeti svojoj djeci, kako bi me oni prenijeli svojoj i tako iz stoljeća u stoljeće. Kako bih pomogao tebi i tvom potomstvu preobrazit ću se u perfekcionizam, u visoke ideale, u samokritiku, u patriotizam, u moralnost, u dobre običaje, u samokontrolu. Patnja koju ti nanosim tako je jaka Da ćeš poželjeti poreći me, i stoga pokušat ćeš me sakriti iza svojih lica, iza droge, iza svoje borbe za novcem, iza svojih neuroza, iza svoje zbunjene seksualnosti. Ali možeš činiti što hoćeš,

možeš raditi što hoćeš. Ja ću biti tu, uvijek tu. Zato što putujem s tobom danju i noću bez odmora, bez ograničenja. Ja sam glavni razlog ovisnosti, posesivnosti, napora, nemorala, straha, nasilja, zločina, ludila. Ja sam te naučio strahu od odbacivanja i uvjetovao tvoj život tim strahom. O meni ćeš ovisiti kako bi i dalje bio ta tražena, željena osoba, kojoj plješću, ljubazna i ugodna, koju danas pokazuješ drugima. O meni ovisiš jer sam ja sanduk u koji si sakrio najneugodnije stvari, najsmješnije, najnepoželjnije u sebi.

Zahvaljujući meni naučio si pomiriti se s onim što ti život daje, zato što, na kraju krajeva, sve što proživiš bit će uvijek više od onoga što misliš da zaslužuješ. Pogađaš, ha ? Ja sam osjećaj odbacivanja koji osjećaš prema samome sebi. Ja sam osjećaj odbacivanja koji osjećaš prema samome sebi. Zapamti našu priču... Sve je počelo onog sivog dana Kad si prestao s ponosom govoriti: "Ja jesam!" I, pomalo zbunjen i preplašen, spustio si glavu i zamijenio svoje riječi i držanje razmišljanjem: "Ja bih trebao biti...”
― Jorge Bucay, Déjame que te cuente

“Masked Autistics are frequently compulsive people pleasers. We present ourselves as cheery and friendly, or nonthreatening and small. Masked Autistics are also particularly likely to engage in the trauma response that therapist Pete Walker describes as “fawning.”[53] Coping with stress doesn’t always come down to fight versus flight; fawning is a response designed to pacify anyone who poses a threat. And to masked Autistics, social threat is just about everywhere. “Fawn types avoid emotional investment and potential disappointment by barely showing themselves,” Walker writes, “by hiding behind their helpful personas, over-listening, over-eliciting or overdoing for the other.”[54]”
― Devon Price, Unmasking Autism: Discovering the New Faces of Neurodiversity

“I must keep moving. To live is to act.”
― Hisham Matar, My Friends

“Autistic people are born with the mask of neurotypicality pressed against our faces. All people are assumed to think, socialize, feel, express emotion, process sensory information, and communicate in more or less the same ways. We’re all expected to play along with the rules of our home culture, and blend into it seamlessly. Those of us who need alternate tools for self-expression and self-understanding are denied them. Our first experience of ourselves as a person in the world, therefore, is one of being othered and confused. We only get the opportunity to take our masks off when we realize other ways of being exist.”
― Devon Price, Unmasking Autism: The Power of Embracing Our Hidden Neurodiversity