“Braćo, ne bojte se grijeha ljudskog, volite čovjeka i u njegovu grijehu jer ta je ljubav slična božanskoj ljubavi i vrhunac je ljubavi na zemlji. Volite sva stvorenja Božja, i cjelinu i svako zrnce pijeska. Volite svaki listak, svaku zraku Božju. Volite životinje, volite biljke, volite svaku stvar. Budeš li volio svaku stvar, spoznat ćeš i tajnu Božju u stvarima. A kad je jednom spoznaš, upoznavat ćeš je neprestano, svakog dana, sve bolje i bolje. Najposlije ćeš zavoljeti cijeli svijet sveobuhvatnom, svemirskom ljubavlju. (...)
Pred gdjekojom mišlju staneš u nedoumici, pogotovo kad vidiš grijehe ljudske, pa se pitaš: "Da se poslužim silom ili poniznom ljubavlju?" Uvijek se radije odluči za "poniznu ljubav". Ako se tako odlučiš jednom zauvijek, možeš cijeli svijet pridobiti za se. Ponizna je ljubav strahovita snaga, najmoćnija od sviju, njoj nema ravne na svijetu. Svakog dana i sata, svake minute ispituj se i pazi na sebe da ti vanjština bude dolična. Prošao si, recimo, mimo malog djeteta, prošao si srdit govoreći ružne riječi, s gnjevom u duši; možda nisi ni opazio djeteta , ali je ono vidjelo tebe, i tvoj je možda ružni i zazorni izgled ostao urezan u njegovu nezaštićenu srcu. Nisi to znao, a možda si mu baš time bacio u dušu zlo sjeme koje će zacijelo jednog dana niknuti, a sve samo zato što se nisi suzdržao pred djetetom, što nisi uzgojio u sebi djelatnu i brižljivu ljubav. Ljubav je, braćo, učiteljica, ali je treba znati steći, jer se teško stječe i skupo plaća, dugim radom i na dugu stazu, jer ne smije se voljeti samo na trenutak i slučajno, nego do kraja života. Slučajno može svak zavoljeti, čak i zlikovac. Moj brat mladac molio je i ptice za oproštenje: to je naoko besmisleno, a ipak ima smisla, jer je sve kao ocean, sve teče i dodiruje se, na jednom mjestu dotakneš, a na drugom se kraju svijeta osjeti. Ako je i ludo ptice moliti za oproštenje, i pticama bi bilo lakše, i djetetu i svakoj životinji oko tebe kad bi bio bar malo plemenitiji nego što jesi, bar malčice plemenitiji. Sve je kao ocean, kad vam kažem. Onda bi se i pticama počeo moliti, prožet općom ljubavlju, kao u kakvu zanosu, i molio bi se da ti i one oproste grijeh tvoj. Čuvaj taj zanos, koliko se god on ljudima činio besmislen.”
―
Pred gdjekojom mišlju staneš u nedoumici, pogotovo kad vidiš grijehe ljudske, pa se pitaš: "Da se poslužim silom ili poniznom ljubavlju?" Uvijek se radije odluči za "poniznu ljubav". Ako se tako odlučiš jednom zauvijek, možeš cijeli svijet pridobiti za se. Ponizna je ljubav strahovita snaga, najmoćnija od sviju, njoj nema ravne na svijetu. Svakog dana i sata, svake minute ispituj se i pazi na sebe da ti vanjština bude dolična. Prošao si, recimo, mimo malog djeteta, prošao si srdit govoreći ružne riječi, s gnjevom u duši; možda nisi ni opazio djeteta , ali je ono vidjelo tebe, i tvoj je možda ružni i zazorni izgled ostao urezan u njegovu nezaštićenu srcu. Nisi to znao, a možda si mu baš time bacio u dušu zlo sjeme koje će zacijelo jednog dana niknuti, a sve samo zato što se nisi suzdržao pred djetetom, što nisi uzgojio u sebi djelatnu i brižljivu ljubav. Ljubav je, braćo, učiteljica, ali je treba znati steći, jer se teško stječe i skupo plaća, dugim radom i na dugu stazu, jer ne smije se voljeti samo na trenutak i slučajno, nego do kraja života. Slučajno može svak zavoljeti, čak i zlikovac. Moj brat mladac molio je i ptice za oproštenje: to je naoko besmisleno, a ipak ima smisla, jer je sve kao ocean, sve teče i dodiruje se, na jednom mjestu dotakneš, a na drugom se kraju svijeta osjeti. Ako je i ludo ptice moliti za oproštenje, i pticama bi bilo lakše, i djetetu i svakoj životinji oko tebe kad bi bio bar malo plemenitiji nego što jesi, bar malčice plemenitiji. Sve je kao ocean, kad vam kažem. Onda bi se i pticama počeo moliti, prožet općom ljubavlju, kao u kakvu zanosu, i molio bi se da ti i one oproste grijeh tvoj. Čuvaj taj zanos, koliko se god on ljudima činio besmislen.”
―
“Katkada je sudbina kao mala pješčana oluja koja stalno mijenja smjer. Ti promijeniš smjer, ali pješčana te oluja progoni. Opet skreneš, ali oluja se prilagodi. Neprekidno se tako igraš, kao u nekakvu zlosutnom plesu sa smrti točno prije zore. Zašto? Zato što ta oluja nije nešto što je zapuhalo iz daljine, nešto što nema nikakve veze s tobom. Ta oluja si ti. Nešto unutar tebe. Tako je sve što možeš učiniti to da joj se predaš, da stupiš upravo unutar te oluje, sklopivši oči i začepivši uši da u njih ne ulazi pijesak, i kroz nju ideš, korak po korak. Tu nema sunca, ni mjeseca, ni pravca, ni osjećaja vremena. Samo fini pijesak što se kovitla u nebo kao kosti samljevene u prah. To je vrsta pješčane oluje koju trebaš zamisliti. I doista ćeš se morati probijati kroz tu silovitu, metafizičku, simboličnu oluju. Bez obzira koliko metafizička ili simbolična bila, nemoj se zavaravati: ona će se zasijecati u meso kao tisuću oštrica britve. Ljudi će u njoj krvariti, i ti ćeš krvariti. Vrelom, crvenom krvlju. Hvatat ćeš tu krv u šake, vlastitu krv i tuđu krv. A kada jednom oluja prođe nećeš se sjećati kako si uspio preživjeti. Nećeš biti ni siguran, zapravo, je li oluja stvarno prošla. Ali jedna stvar je izvjesna. Kad izađeš iz oluje nećeš biti ista ona osoba koja je u nju ušla.”
―
―
“Lagan lahor struji kroz šumu, zbog njega treperi lišće oko mene. To bezimeno šuštanje stvara mreške na naborima moga uma. One mreške izgledaju kao da su znak, nekakav signal, ali su poput stranog jezika koji ne mogu odgonetnuti. (...) Ti se znaci preustrojavaju, metafore se preobrazuju, a ja se rastavljam, rastavljam se od sama sebe. Onkraj ruba svijeta postoji prostor gdje se praznina i tvar čisto preklapaju, gdje prošlost i budućnost tvore neprekidnu, beskrajnu petlju. A naokolo lebde znaci koje nikada nitko nije pročitao, akordi koje nitko nikada nije čuo.”
―
―
“Svatko od nas gubi nešto što nam je dragocjeno. Izgubljene prilike, izgubljene mogućnosti, osjećaji koje nikada ne možeš vratiti. To je dio onoga što znači biti živ. Ali unutar naših glava malena je prostorija gdje spremamo uspomene. Prostorija kao police u ovoj knjižnici. A da bismo razumjeli kako radi naše srce moramo stalno praviti nove kataložne listiće. Povremeno moramo brisati prašinu, puštati unutra svjež zrak, mijenjati vodu u vazama za cvijeće. Drugim riječima, zauvijek ćeš živjeti u svojoj vlastitoj knjižnici.”
―
―
Ida’s 2025 Year in Books
Take a look at Ida’s Year in Books, including some fun facts about their reading.
More friends…
Favorite Genres
Polls voted on by Ida
Lists liked by Ida























