Firenca Quotes

“So often have I studied the views of Florence, that I was familiar with the city before I ever set foot within its walls; I found that I could thread my way through the streets without a guide. Turning to the left I passed before a bookseller's shop, where I bought a couple of descriptive surveys of the city (guide). Twice only was I forced to inquire my way of passers by, who answered me with politeness which was wholly French and with a most singular accent; and at last I found myself before the facade of Santa Croce.
Within, upon the right of the doorway, rises the tomb of Michelangelo; lo! There stands Canova's effigy of Alfieri; I needed no cicerone to recognise the features of the great Italian writer. Further still, I discovered the tomb of Machiavelli; while facing Michelangelo lies Galileo. What a race of men! And to these already named, Tuscany might further add Dante, Boccaccio and Petrarch. What a fantastic gathering! The tide of emotion which overwhelmed me flowed so deep that it scarce was to be distinguished from religious awe. The mystic dimness which filled the church, its plain, timbered roof, its unfinished facade – all these things spoke volumes to my soul. Ah! Could I but forget...! A Friar moved silently towards me; and I, in the place of that sense of revulsion all but bordering on physical horror which usually possesses me in such circumstances, discovered in my heart a feeling which was almost friendship. Was not he likewise a Friar, Fra Bartolomeo di San Marco, that great painter who invented the art of chiaroscuro, and showed it to Raphael, and was the forefather of Correggio? I spoke to my tonsured acquaintance, and found in him an exquisite degree of politeness. Indeed, he was delighted to meet a Frenchman. I begged him to unlock for me the chapel in the north-east corner of the church, where are preserved the frescoes of Volterrano. He introduced me to the place, then left me to my own devices. There, seated upon the step of a folds tool, with my head thrown back to rest upon the desk, so that I might let my gaze dwell on the ceiling, I underwent, through the medium of Volterrano's Sybills, the profoundest experience of ecstasy that, as far as I am aware, I ever encountered through the painter's art. My soul, affected by the very notion of being in Florence, and by proximity of those great men whose tombs I had just beheld, was already in a state of trance. Absorbed in the contemplation of sublime beauty, I could perceive its very essence close at hand; I could, as it were, feel the stuff of it beneath my fingertips. I had attained to that supreme degree of sensibility where the divine intimations of art merge with the impassioned sensuality of emotion. As I emerged from the porch of Santa Croce, I was seized with a fierce palpitations of the heart (that same symptom which, in Berlin, is referred to as an attack of nerves); the well-spring of life was dried up within me, and I walked in constant fear of falling to the ground.
I sat down on one of the benches which line the piazza di Santa Croce; in my wallet, I discovered the following lines by Ugo Foscolo, which I re-read now with a great surge of pleasure; I could find no fault with such poetry; I desperately needed to hear the voice of a friend who shared my own emotion (…)”
― Stendhal, Rome, Naples et Florence

“Kad sam bio mali, imao sam ujaka koji me je vodio u Firencu. Ostao mi je u predivnoj uspomeni. Veseli, radoznali momak, voleo je umetnost i književnost i u tajnosti je pisao komedije. Odlučio je da svojim sestrićima mora pružiti estetsko obrazovanje, a ja sam bio njegov jedini sestrić.
Mi potičemo iz okoline Pize, i u to vreme odlazak u Firencu bilo je pravo putovanje. Ustajali smo u zoru, hvatali stari autobus koji nas je vozio u Pizu i tamo čekali voz za Firencu. Još se sećam tih jutara kada smo putovali, bele kafe u kuhinji, sa upaljenim svetlom, jer zimi je još bio mrak, sendviča u vozu, onoga što mi je ujak pričao dok se kroz prozor odmotavao krajolik.
Govorio je o, za mene, čudesnim imenima, o stvarima koje ću videti tog dana. I nabrajao je: Fra Anđeliko, Đoto, Karavađo, Paolo Učelo. žvaćuči sendvič, razmišljao sam o tom blaženom Anđeliku koji je čitavog dana slikao anđele i koji je freskama oslikao manastir samo zarad sreće svoje sabraće. Đoto je pak bila marka mojih drvenih bojica, i najzad ću videti Đotov “O”, što je bila najsavršenija stvar na svetu.
Zatim bismo stigli u Firencu i šetali gradom. Gledao sam ogromne tavanice galerije Ufici, one tajnovite slike, upečatljiva platna. Držeći ujaka za ruku, hodao sam Vazarijevim prolazom. Ovo je sveto mesto, rekao bi mi. Zatim bismo otišli u ulicu Gibelina, u jednu staru krčmu. I ujak bi me pitao: hoćeš li da probaš škembiće? Odatle smo išli u baziliku Svetog Marka da vidimo blaženog Anđelika. Blago njemu, mislio sam, on je video anđele. Ja nisam nikada uspeo da vidim ni svog anđela čuvara, premda bi se uveče, pre odlaska u krevet, nenadano osvrtao u nadi da ću ga iznenaditi, ili bih se preko ramena ogledao u ogledalu. I pitao sam ujaka: kaži mi, kako da vidim anđele ? A on bi mi odgovorio: da bi video anđele treba umeti držati kičicu. Kakva zagonetna rečenica. Prevrtao sam je po glavi dok sam obilazio ćelije manastira Svetog Marka.”
― Antonio Tabucchi, Viaggi e altri viaggi

“Ako voda pamti, onda reka Arno ima o čemu da priča.”
― Ljubica Arsić

“Kada mislim na Firencu, kao prvu sliku ne vidim katedralu ili palatu Sinjorije, već jezerce sa zlatnim karašima u Gardino Boboliju, gde sam prvog mog popodneva u Firenci razgovarao sa nekim ženama i njihovom decom, prvi put čuo florentinski jezik i grad koji mi je bio poznat iz mnogih knjiga po prvi put osetio kao nešto stvarno i živo sa čim mogu da pričam i što sam mogao da uhvatim rukama. Katedrala i stara palata i sve što je u Firenci poznato, nije mi zbog toga izmaklo; mislim da sam je bolje doživeo i srdačnije učinio svojom nego mnogi vredni turisti sa rurističkim vodičem u rukama. Sve mi se sigurno i jedinstveno pojavljuje iz veoma malih, sporednih događaja, i ako sam zaboravio nekoliko lepih slika iz Uficija, imam zato sećanja na večeri koje sam proveo ćaskajući sa domaćicom u kuhinji, sa momcima i ljudima u malim vinskim krčmama, sećanja na pričljivog krojača iz predgrađa koji je na svojim kućnim vratima na meni krpio pocepane pantalone, i uz to me počastio vatrenim političkim govorom, operskim melodijama i veselim narodnim pesmicama.”
― Hermann Hesse

“Ali kakve veze ima Stendal sa psihičkim poremećajem? Stendal je najslavniji primer slične nedaće, i zato je izabran kao paradigma. Francuski pisac je zapravo u svom putopisu u Italiji, opisao slabost koja ga je obuzela upravo u Firenci, prilikom posete bazilici Santa Kroče. Godina je 1817; Stendal, pošto se dolazeći iz Bolonje spustio sa Apenina, ulazi u Firencu kroz kapiju San Galo i odmah odlazi u baziliku. U brdima, tokom noći, kočiju u kojoj je putovao napali su razbojnici koji verovatno nisu bili na nekom zavidnom estetskom nivou. Pred bazilikom njegovo srce mahnito lupa. Preplavljuje ga snažno osećanje izazvano atmosferom duboke religioznosti u crkvi, njenim pročeljem i grobnicama slavnih ljudi. Na kraju, u pratnji jednog opata odlazi u kapelu Nikolini, gde ostaje da posmatra Volteranove Sibile. U tom trenutku javlja se slabost. Stendal beleži: "Kao omađijan posmatrao sam veličanstvenu lepotu, gledao sam je izbliza, dodirivao sam je, da tako kažem. Dosegao sam onu tačku duševnog stanja na kojoj se susreću božanski čulni osećaji koje umetnost pruža i najstrastvenija osećanja. Kada sam izašao iz bazilike srce mi je udaralo snažnim damarima, to u Berlinu zovu "živcima": osećao sam kako iz mene ističe život, hodao sam u strahu da se ne srušim."
Ali "turista" Stendal ume da se nosi sa slabošću koja ga je obuzela, njegova kultura mu daje protivotrov koji mu pomaže da se izleči: "Seo sam na jednu od klupa na trgu Santa Kroče; s uživanjem sam ponovo pročitao one Foskolove stihove koje nosim u lisnici ne obazirući se na njihovu mestimičnu nesavršenost: bio mi je potreban prijatelj s kojim ću podeliti svoje duševno stanje". Stendal nosi sa sobom stihove "Grobova" u kojima Foskolo opeva grobove italijanskih velikana: i upravo u trenutku kada ga obizima snažan osećaj bola on traži neki umirujući znak (prijatelja) u kojem će se ogledati da bi podelio to osećanje, obuzdao ga i jezički izrazio.”
― Antonio Tabucchi

“U nekoj beskrajnoj nežnosti, koje muževe obuzima, posle dugog braka, prema ženi, ja čitam sa mojim beleškama, njeno pismo, kao odgovor na obećanje, da ću je čekati u Fiorenci.
Da još jednom vidimo Fiorencu.
Ona mi je pisala da još jednom svratimo u hotel “Aurora”. U Fijezoli.
Bili smo tako sretni kad je prvi put došla, kod mene, u Italiju.
Pita me da li se sećam pucnjave, u neredima, kad su napali Poštu? Kad su revolveri praštali. Kad je ona stala preda mnom i raširila preda me svoj laki, crni kaput, kao neki crni labud, na pozornici, u baletu.
Kjaramonti nikad nije hteo da poveruje u to.
Da li to taj poručnik veruje, ili ne, pisala mi je, nije važno.
Svaka bi žena, tvrdila je ona, kada bi volela, učinila to.
Za muškarca, pisala je, i kad voli, tako nešto, nije sasvim sigurno.
Pisala mi je da je odvedem da još jednom vidi Fiorencu.
Zaklonila me je tamo svojim telom, dok je pucnjava trajala, a ne mogu poreći, da je tako i bilo. Moram priznati da je tako bilo.
Ne traži od mene ništa za to.
Nije mi tražila ništa za to.
Sad mi, međutim, traži da još jednom svratimo u Fiorencu. Da se naselimo tamo gore, u Fijezoli, u našem hotelu.
Ja sam joj odgovorio da sam, poslom, nedavno, bio tamo. Nije priroda sad tamo ono, što je bila proletos. Nisu ni masline kao što su bile. Nebo nije plavo. Samo su čaršavi plavi u “Aurori”, i baru. U vrtu su čempresi sad u snegu.
Ona je odgovarala: svejedno.
Iako se čempresi crne – dole, u dolini, u daljini, krovovi Fiorence biće ipak crveni, ponegde. Kube, koje toliko volim, ona voli još više. Više čak nego Mikelanđelovo. Brda će se i sad videti talasasto, kao što su i bila, kada smo poslednji put bili tamo. Uostalom, nije to što ona traži od mene, da još jednom sagledamo. Traži samo da još jednom sačekamo na balkonu hotela veče, tamo. Mrak će pasti rano. Nestaće, polako, Fiorence, u mraku. Neće se videti ni kampanil koji je nazidao Đoto. Nije ni potrebno. Ono što bi ona želela da vidi, još jednom, to je trenutak kad u zamračenoj Fiorenci upale svetiljke.
One, iznenada – ona se toga seća – blesnu. Sinu. Kao da neko zasipa zvezdama Fiorencu. Toliko svetiljki, a sinu u istom trenutku, i trepere. Kako je to bilo lepo.
Iako je sad zima, iako ima snega, to bi htela još jednom da vidi, pre nego što iz Italije odemo. Da joj učinim to. To bar nije teško.”
― Miloš Crnjanski, Kod Hiperborejaca II