Katarina Carić

“If I speak in the tongues of men or of angels, but do not have love, I am only a resounding gong or a clanging cymbal. If I have the gift of prophecy and can fathom all mysteries and all knowledge, and if I have a faith that can move mountains, but do not have love, I am nothing. If I give all I possess to the poor and give over my body to hardship that I may boast, but do not have love, I gain nothing. Love is patient, love is kind. It does not envy, it does not boast, it is not proud. It does not dishonor others, it is not self-seeking, it is not easily angered, it keeps no record of wrongs. Love does not delight in evil but rejoices with the truth. It always protects, always trusts, always hopes, always perseveres. Love never fails. But where there are prophecies, they will cease; where there are tongues, they will be stilled; where there is knowledge, it will pass away. For we know in part and we prophesy in part, but when completeness comes, what is in part disappears. When I was a child, I talked like a child, I thought like a child, I reasoned like a child. When I became a man, I put the ways of childhood behind me. For now we see only a reflection as in a mirror; then we shall see face to face. Now I know in part; then I shall know fully, even as I am fully known. And now these three remain: faith, hope and love. But the greatest of these is love.”
― Paul the Apostle

“Uzimajući ga u njegovom najpotpunijem i najizrazitijem vidu, poluintelektualac je čovek koji je uredno, pa možda, čak, i s vrlo dobrim uspehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa. Bilo usled njegove urođene nesposobnosti ili zbog mana školskog sistema, nije dobio podstreka za duhovno samorazvijanje. On uopšte duhovne vrednosti ne razume i ne ceni. Sve ceni prema tome, koliko šta doprinosi uspehu u životu, a uspeh uzima u „čaršijskom” smislu, dakle sasvim materijalistički. S ostalim duhovnim vrednostima odbacuje i moralnu disciplinu, ali ne sasvim, jer prekršaji te discipline povlače krivičnu odgovornost. Ipak i u moralnom, kao i u kulturnom pogledu, on je u osnovi ostao primitivac. Neomekšan kulturom, a sa olabavlјenom moralnom kočnicom ima sirove snage napretek. Školska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je preterano visoko mišlјenje o sebi samom.

U društvenoj utakmici taj diplomirani primitivac bori se bez skrupula, a s punim uverenjem da traži samo svoje pravo koje mu je škola priznala. On potiskuje suparnike nemilosrdno kao da nisu živa bića nego materijalne prepone. On je dobar „laktaš” – izraz koji je prodro u opštu upotrebu jednovremeno s pojavom poluintelektualaca. Pretpostavimo da se u njemu probudila politička ambicija i da je uspeo postati ministar. Taj položaj mogao je da ugrabi samo kroz silno guranje i strmoglavu jagmu i zato će smatrati da je to sada nešto „njegovo”. Iz te svoje tekovine ili bolјe reći plena, gledaće da izvuče što više ličnog ćara. Biće „korupcionaš”, ali neće biti sasvim svestan toga fakta, toliko će mu to izgledati prirodno i na svom mestu. Jedan poluintelektualac, kad je čuo da se govori o njegovoj ostavci, rekao je: „Ko je lud, da se odvaja od punog čanka?!” Nјemu je izgledalo nepojmlјivo da se čovek ne koristi ministarskim položajem, kao što bi bilo nepojmlјivo da čovek kraj punog čanka ostane gladan.

Politička ambicija jednog poluintelektualca zapravo i nije politička. Ona se sastoji samo u tome, da se čovek kroz politiku obogati i da na visokim položajima progospoduje. On ne zna ni za kakve više i opštije cilјeve. Tek kad poluintelektualac izbije na vrhunac političkog uspeha, vidi se kako je on moralno zakržlјao. Pored poluintelektualca koji je uspeo, postoji i poluintelektualac koji nije uspeo. Već pravi intelektualac, nezaposlen ili zapostavlјen, gotov je opozicionar. Poluintelektualac u takvom položaju tim je opasniji, što ne zna ni za kakve moralne obzire koji bi njegovo ogorčenje ublažavali. To nije bilo slučajno da su mnogi ozlojeđeni poluintelektualci otišli u komuniste. Poluintelektualac je bolesna društvena pojava, koja je obelodanila dve stvari:
1. Da je kulturni obrazac potrebna dopuna nacionalnog i političkog obrasca, što se naročito oseća onda kada uticaj ta dva obrasca prestane da slabi;
2. Da škola koja se ograničava na davanje znanja, bez uporednog vaspitavanja karaktera, nije u stanju da spreči pojavu takvog društvenog tipa kao što je poluintelektualac.”
― Slobodan Jovanović, Kulturni obrazac: jedan prilog za proučavanje srpskog nacionalnog karaktera

“The human mind was very clever at tricking itself, at keeping the despair of inevitability at bay.”
― Brandon Sanderson, The Alloy of Law

“Već u izlogu knjižare uočio si korice s naslovom koji tražiš. Slijedeći taj vidljivi trag, probio si se knjižarom kroz gustu baražnu vatru Knjiga Koje Nisi Pročitao, a koje su te namršteno gledale s pultova i polica nastojeći da te postide. Ali, ti znaš da ne smiješ dopustiti da te zbune i da se ondje hektarima i hektarima prostiru Knjige Koje Možeš I Ne Pročitati, Knjige Koje Služe Drugoj Svrsi, A Ne čitanju, Knjige Koje Si Pročitao A Da Ih Nisi Morao Ni Otvoriti Jer Pripadaju Kategoriji Onoga Što Je Pročitano Još Prije Nego Što Je Napisano. Tako prolaziš prvi pojas utvrda, i na tebe se sručuje pješadija Knjiga Koje Bi, Da Imaš Više Života, Također Rado
Pročitao, Ali, Na Žalost, Dana Koje Ti Je Dano Proživjeti Ima Toliko Koliko Ih Ima. Brzo ih prelaziš i upadaš usred falange Knjiga Koje Namjeravaš Pročitati, Ali Prethodno Moraš Pročitati Druge, Knjige Koje Su Preskupe, Pa Se Nadaš Kupiti Ih Kad Se Budu Prodavale U Pola Cijene,
Knjiga Idem Kao Gore, Kad Ih Tiskaju U Džepnom Izdanju, Knjiga Za Koje Bi Nekoga Morao Zamoliti Da Ti Ih Posudi, Knjiga Koje Su Svi Pročitali, Pa Je, Dakle, Gotovo Isto Kao Da Si Ih I Sam Pročitao. Izbjegavši tim nasrtajima, dolaziš u podnožje tvrđave, gdje se još upiru Knjige Koje Odavno Planiraš Pročitati, Knjige Koje Si Godinama Tražio A Nisi Ih Našao, Knjige Koje Govore o Nečemu Čime Se Trenutno Baviš, Knjige Koje Želiš Imati Da Bi Ti Bile Pri Ruci Za Svaki Slučaj, Knjige Koje Bi Mogao Staviti Na Stranu Da Ih Možda Pročitaš Na Ljeto,
Knjige Koje Ti Nedostaju Da Bi Ih Stavio Do Drugih Knjiga Na Svojoj Polici, Knjige Koje Te Ispunjavaju Iznenadnom Pomamnom I Ne Sasvim Opravdanom Znatiželjom. Eto, uspio si neograničen broj snaga na bojnom polju svesti na količinu koja je, doduše velika, ali ipak prestavlja konačan broj, premda ti to relativno olakšanje kao zamku iz zasjede namještaju
Knjige Koje Si Davno Pročitao, Pa Bi Bilo Vrijeme Da Ih Pročitaš Opet, i Knjige Za Koje Si Uvijek Tvrdio Da Si Ih Pročitao, Pa Bi Bilo Vrijeme Da Ih Pročitaš Doista. Oslobađaš se u hitroj cik-cak liniji i jednim skokom prodireš u tvrđavu Noviteta Kojima Te Privlači Autor Ili Tema. I u unutrašnjosti utvrde možeš praviti breše u redovima neprijatelja, dijeleći ih na Novitete Kojima Autori Ili Teme Nisu Novi (za tebe ili apsolutno), i Novitete Kojima Su Autori Ili Teme Potpuno Nepoznati (barem tebi)...”
― Italo Calvino, If on a Winter's Night a Traveler