“Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetni dan, sine moj!
- Šta si vidio u ljetni dan, sine moj?
Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.
- Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan?
Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.
- Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan?
Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.
- Hoćeš da usneš, sine moj?
Ne, oče, idem da ž i v i m.”